Na mladima svijet ostaje – neupitna je to činjenica prirode ljudskog postojanja i poput narodne mudrosti prenosi se s koljena na koljeno kao izraz optimizma i polaganja vjere u sposobnost i napredak koji će osigurati nadolazeće generacije. No, ponekad tu frazu možemo i moramo shvatiti i kao upozorenje, pogotovo kada se progresivnost i boljitak društva ne nalaze nužno na vrhu popisa interesa mlađe populacije iz našeg okruženja. Jedan od takvih mladih rasadnika jest i Američka Legija, veteranska udruga stara stotinu godinu. Posljednjih 85 organizira edukacijski program zvan Boys State, koji nadobudne mladiće (i djevojke u paralelnom programu Girls State) poučava o funkcioniranju američke politike. Kroz ovaj program prošli su neki predsjednici (Bill Clinton), potpredsjednici (Dick Chaney), senatori (Cory Booker) i suci Vrhovnoga suda (Samuel Alito), a kako cijela stvar funkcionira iznutra sada možemo otkriti iz prve ruke zahvaljujući filmu “Boys State” (2020) američkog redateljskog para Amanda McBaine i Jesse Moss. Film je početkom godine na Sundance Film Festivalu odnio Veliku nagradu žirija u konkurenciji američkog dokumentarnog filma, a sve se više spominje i kao jedan od konkurenata za ovogodišnji Oscar.
Dokumentarac koji je u kolovozu dospio do šire publike putem VOD streaming platforme Apple TV+, opservacijskim nas pristupom osnaženim dinamičnom montažom Jeffa Gilberta, ubacuje u vrtlog zbivanja izdanja ove škole demokracije održane 2018. u Teksasu. Autobus pun polaznika kreće na put, a mladi momci se međusobno upoznaju predstavljajući svoje uglavnom konzervativne političke stavove. Među njima poput uljeza djeluje jedan koji se smatra liberalnijim od ostalih, ali upravo će se on pokazati najsjajnijom političkom zvijezdom narednog ciklusa. Ukratko, riječ je o jednotjednom programu, a u tom razdoblju otprilike tisuću polaznika, tinejdžera iz različitih dijelova države (i šire), dijele se u dvije stranačke skupine: Nacionaliste i Federaliste. Zapravo su to tek načelna imena, jer će ovi mladi muškarci program stranaka morati formirati sami. Usput će trebati razviti izbornu strukturu kojom će izglasati vodstvo stranaka i na koncu održati finalnu trku – odabrati guvernera, najvišu poziciju Boys Statea. Svaki od kandidata za vrhovnu funkciju morat će u kratkom roku skupiti trideset potpisa svojih kolega, što predstavlja instant test karizme svakog od potencijalnih favorita. Oni će potom vrlo brzo otkriti istinu o svom prirodnom talentu, ma koliko gruba bila.
Iz mora polaznika iskristalizirat će se šačica protagonista koji će ukrasti najveći postotak vremena pred kamerom, manje u izravnim intervjuima, a više po terenu za vrijeme samog razvoja političkog igrokaza. Među njima se ističe Ben Feinstein, ljubitelj Reagana kojem su amputirane obje noge, ali koji se pokazuje vještim političkim talentom na strani Federalista. Njegov parnjak na suprotnoj strani jednako je umješni René Otero, crnac iz Chicaga čiji su stavovi očekivano uvelike liberalniji od njegovih bijelih teksaških kolega. Tu su i dvojica kandidata za guvernera iz redova Nacionalista, Robert MacDougal kao nasljednik duha Georgea W. Busha te Steven Garza, centralna figura filma, prije svega zbog političkog dara i mnogo ozbiljnijeg stava od ostalih sudionika programa.
Ako su polaznici Boys Statea budućnost američke politike, neka nam se sudbina smiluje.
Postoje dokumentarni filmovi koji nam stvarnost predočavaju na zastrašujuće plastičan način, na tragu “Jesus Campa” (2006) Rachel Grady i Heidi Ewing o religijskom ispiranju mozgova američkih klinaca. Ako ste liberalnijeg svjetonazora, “Boys State” bi mogao na vas djelovati jednakom količinom nelagode, nakon što ugledate nabrijane konzervativne sedamnaestogodišnje pametnjakoviće koji bez zadrške ispaljuju svoje grozomorne stavove, od zabrane abortusa do prava nošenja oružja. Program Boys State svoje polaznike ipak uči i pragmatične lekcije, recimo da je prihvatljivo zauzeti stavove suprotne vašim vlastitim, sve kako bi se lakše pozicionirali u stranci neistomišljenika; također i da je laganje u politici jedan od glavnih motora pojedinačnih karijera njezinih sudionika. Ako ste od autora “Boys Statea” Amande McBaine i Jesseja Mossa možda očekivali moralističku katarzu ili bilo kakvu nagradu za polazak tečaja iz kvarnosti ljudskog duha, na pogrešnom ste mjestu.
Polaznici programa iz 2018. već su napravili određene iskorake u političku arenu nakon završetka obuke iz filma, a neki od njih poput Garze i Otera mogli bi možda u budućnosti ostaviti i kakav pozitivan trag. Nažalost, u dokumentarcu najviše upada u oči more populista, sljedbenika trampovske antidoktrine i pobornika nazadnih tekovina američke političke tradicije koji samo produbljuju strah i jezu od budućnosti koja bi mogla završiti u njihovim rukama. Treba li nas to čuditi ako znamo da povijest samog programa Boys State, koji je nastao kao protuteža socijalističkim pionirskim kampovima. Iz BS škole tako su izašli ratni profiteri kao Dick Chaney i trovači javnog prostora poput radijskog voditelja Rusha Limbaugha i suca Samuela Alita, koji se upravo ovih dana oglasio političkom izjavom o liberalima koji prijete religijskim slobodama i slobodi govora.
U razdoblju kada američka demokracija visi na tankoj niti, a aktualni predsjednik bez trunke dokaza uvjerava desetke milijuna svojih glasača da su rezultati izgubljenih izbora zapravo plod masovne prevare, bilo bi lijepo zamisliti da udruge poput Legije stvaraju novu generaciju političara koji će vratiti vjeru u slavni eksperiment američke slobode. No ako je vjerovati “Boys Stateu”, takva poruka nade ipak bi bila proizvod puke optimistične uobrazilje. Ako su polaznici Boys Statea budućnost američke politike, neka nam se sudbina smiluje.
