PočetnaEsejiIstočni horizontiAnocha Suwichakornpong - Svjetovi magije i političkog angažmana nemaju žanra

Anocha Suwichakornpong – Svjetovi magije i političkog angažmana nemaju žanra

-

Istina, tajlandska redateljica Anocha Suwichakornpong nije isključivo dokumentaristica. Naprotiv, mnogi mnogo veći poznavatelji jugoistočnoazijskog suvremenog filma rekli bi da je Suwichakornpongino stvaralaštvo mnogo bliže konvencijama klasičnog igranog filma, ili barem hibrida istog. I ti poznavatelji bi bili u pravu, budući da se mnogi njezini filmovi, od prvog debitantskog – “Mundane History” (2009), napravljenog pri završetku studija na američkom sveučilištu Columbia u New Yorku, pa sve do novijih naslova, nalaze na marginama konvencionalnih žanrovskih podjela. Iako redateljica svjesno odbacuje, ignorira ili jednostavno negira ukalupljenost filmskih žanrova, politička osviještenost i senzibilitet za aktualnu društvenu klimu na Tajlandu, otvorenost za eksperimente kao i snimateljske odluke izuzetno dokumentarnog karaktera, ipak otvaraju nove prostore interpretacije izvan standardnih žanrovskih okvira. Dakle, iako se njezini filmovi, pogotovo oni raniji, ne smatraju dokumentarnim naslovima u strogom smislu pojma, činjenica je da svi imaju izrazito snažan dokumentarni karakter, ponajviše zbog već spomenutih snimateljskih odluka, odabira socijalno osjetljivih tema, česte upotrebe found footage materijala i arhivskih snimaka te pristupa samoj naraciji.

Kao jedna od predvodnica i glavnih autorica suvremenog tajlandskog nezavisnog filma, uz već poznata imena poput Apichatponga Weesathekakula ili Pom Bunsermviche, Anocha Suwichakornpong aktivno djeluje u području filma i novih medija od početka milenija, počevši s kratkim igranim, eksperimentalnim i dokufikcijskim naslovima, poput “747” (2001), “Days Like This” (2002), “Ghosts” (2005) i “Graceland” (2006). Već u najranijim radovima jasno se naziru buduće estetske smjernice njenih radova kao i tematske, vizualne i narativne komponente danas prepoznatljivih tajlandskih, i općenito jugoistočnoazijskih naslova. Mogli bismo reći da je Suwichakornpong, zajedno s još nekoliko redatelja/ica dvadesetak godina aktivno razvijala suvremenu tajlandsku i regionalnu nezavisnu kinematografiju, oslobođenu od žanrova i ustaljenih, uglavnom nametnutih zapadnih koncepata filmske proizvodnje. Zajedno s još nekoliko nezavisnih filmaša i umjetnika, uključujući i Apichatponga Weerasethakula, na Suwichakornpongino stvaralaštvo je bitno utjecala burna povijest Tajlanda s početka milenija. Uz državni udar 2006. koji je donio na vlast vojnu huntu koja je, uz kralja, glavna pozicija moći u državi, Tajland se neprestano suočava s rastućim klasnim razlikama kao i čestim vrlo nasilnim pokušajima državnih udara i antivladinim prosvjedima. Isto tako, iako je situacija za slobodne umjetnike i kulturne institucije značajno perspektivnija od početka milenija, uglavnom zbog sve većeg internacionalnog prisustva i priznanja lokalnih umjetnika, tajlandski zakoni zabranjuju ikakva negativna obraćanja, ismijavanja ili propitkivanja kraljeve moći i odluka, bilo u javnoj, privatnoj ili umjetničkoj sferi. Kraljevska obitelj je zaštićena najvišim državnim zakonima, a umjetnici koji se, kao Suwichakornpong, snažno angažiraju u analizu suvremenog tajlandskog društva, istražuju i pronalaze alternativni način vizualizacije, naracije i općenito portretiranja stanja u društvu. Mogli bismo reći da nestabilnost, magija, mitovi, te vizualna i narativna implicitnost koji su izrazito prisutni kako u njezinim ranim radovima tako i u većini novijih, stvara novi filmski jezik za prikazivanje mnogih sociopolitičkih problema na Tajlandu.

Foto: Kadar iz filma "By the Time It Gets Dark"
Foto: Kadar iz filma “By the Time It Gets Dark”

Nakon prikazivanja kratkometražnog filma “Graceland” na Filmskom festivalu u Cannesu, ujedno i prvom tajlandskom filmu na festivalu, redateljica u Bangkoku osniva vlastitu produkcijsku kuću – Electric Eel, čija je zadaća, kao što je i sama rekla, biti kreativna i organizacijska potpora lokalnim i regionalnim filmskim umjetnicima. Posljedično, 2009. godine, preko vlastite produkcijske kuće, redateljica završava film “Mundane History”, dokufikcijsku obiteljsku priču o prijateljstvu koje se razvija između pacijenta i njegovog medicinskog skrbnika u sjeveroistočnoj tajlandskoj regiji Isan, ujedno i jednoj od politički najnestabilnijih i etnički najraznovrsnijih regija u državi. Bitno je napomenuti da je Isan vrlo česta tema raznih regionalnih redatelja i umjetnika općenito, upravo zbog njezinog etničkog, kulturnog i vjerskog diverziteta, kao i zbog velikih površina netaknute prirode. Upravo je Weerasethakul dao regiji veliki značaj u svojim radovima, budući da je u velikoj većini svojih najpoznatijih naslova, poput “Blissfully Yours” (2002), “Tropical Malady” (2004), “Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives” (2010) i “Mekong Hotel” (2012), regija Isan bila ne samo lokacija snimanja, nego i tema samih radova.

Već spomenuta politička angažiranost i socijalna osjetljivost na lokalna previranja kojih je početkom i u prvom desetljeću milenija bilo mnogo na Tajlandu, bitne su odrednice novije generacije umjetnika na Tajlandu. Tako je redateljičin film iz 2009. godine “By The Time it Gets Dark” (2016), koji je izabran na tajlandskog kandidata za nagradu Oscar iste godine, dokufikcijska meditacija o životu tijekom i nakon pobune i krvoprolića na Sveučilištu Thammasat 1976. godine, tijekom kojeg je poginulo više desetaka, a po nekim izvještajima i stotinu protuvladinih prosvjednika, uglavnom studenata i pripadnika radničkih i lijevo-orijentiranih grupacija. U Suwichakornponginom filmu protagonisti se upoznaju s teškim povijesnim događajima preko scenarističkih, režijskih, snimateljskih i glumačkih priprema za vlastiti film o navedenom događaju. Intergeneracijsko upoznavanje i prepoznavanje patnji starijih generacija preko filmskog medija, u dvostrukom smislu te riječi, redateljica nastoji promišljati uopće mogućnost naracije i stupanja u odnos i kontakt sa događajima kojima nismo bili svjedoci, no koji nas svejedno oblikuju kao pripadnike određene sredine i grupe. Kako misliti događaje, patnje i misli ljudi koje nismo upoznali, no koji su svejedno sudjelovali u presudnim trenucima naše nacionalne i/ili regionalne povijesti te koji su, posljedično, čak postali i dio našeg identiteta?

Nakon “By The Time it Gets Dark” i Weerasethakulovih naslova, prvenstveno “Uncle Boonmee” i “Mekong Hotel”, tajlandska kinematografija zasluženo je počela dobivati mnoga međunarodna priznanja, a time i sve češća prikazivanja diljem svijeta. Kao što prenose mnogi filmski portali i blogovi, unazad nekoliko godina tajlandska nezavisna kinematografija postala je jedna od najprimjećenijih na svijetu, no zaslužena internacionalna slava se nije preslikala na domaću publiku. Dapače, kako prenosi jedan filmski blog, Weerasethakulov “Uncle Boonmee” je 2014. godine, kada je pušten u distribuciju, zaradio skromnih 1.1.milijuna batha ili otprilike 29 tisuća eura. Za usporedbu, iste godine, domaća romantična komedija “I Fine… Thank you Love You” (2014) zaradila je gotovo 300 puta više u prvom danu prikazivanja. To je samo jedan od brojnih primjera kako međunarodno hvaljeni i nagrađivani redatelji u domaćem kontekstu nemaju niti podršku, niti sredstva, a ni dovoljno zainteresirane publike da bi se njihovi filmovi uopće prikazivali na domaćim velikim platnima, bilo u mainstream kinodvorana kao i u manjim i nezavisnim kinoprodukcijama. Bitno je napomenuti da se navedena loša situacija s nepodržavanjem i nevidljivošću domaćih redatelja tijekom pandemije samo pogoršala, budući da su svi kinoprikazivači ulagali u, takozvane sigurne oklade, odnosno filmove koji će puniti kinodvorane, dok su ponovno nezavisni redatelji, kako stariji i renomirani tako i oni mlađi, ponovno ostali zakinuti za domaća prikazivanja i prijeko potreban kontakt sa domaćom publikom.

Foto: Kadar iz filma "Krabi, 2562"
Foto: Kadar iz filma “Krabi, 2562”

“Krabi, 2562”, režiran zajedno s Benom Riversom 2019. godine, jedan je od eksperimentalnijih ostvarenja Anoche Suwichakornpong. Suptilnim portretiranjem ljudi i prostora južne tajlandske, izrazito turističke regije Krabi, redatelji stapaju mitsku prošlost, turističku sadašnjost i nesigurnu budućnost u zanimljivi vanžanrovski filmski kolaž. Snažnim etnografskim nabojem, film istražuje stanovnike, njihove običaje i navike unutar okoliša koji se, unutar zadnjih petnaestak godina radikalno transformirao kao isključivo mjesto za internacionalne turističke potrebe. No, etnografija i snažan dokumentarnost ovog filma ne ocrtavaju se u metode produkcije i režije samog filma. Dapače, “Krabi, 2562” je, mogli bismo reći, nadrealna dokufikcijska etnografija, budući da elementima životnog i sociopolitičkog autori pridodaju elemente nadrealnog portretiranja koje dodatno naglašava i ukazuje na realitet i stvarne životne prilike prikazanih ljudi i prostora. Redateljica je 2021. godine napravila filma “Come Here”, koji zbog pandemije nije prikazan na toliko međunarodnih festivala. Njezin zadnji film, mirni, tihi, crno-bijeli road movie prikazuje grupu mladih koji otputuju na višednevni izlet, u posjetu memorijalu na zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, takozvani Death Railway kojeg su sagradili ratni zarobljenici japanske vojske. Željeznički koridor je spajao Bangkok i Rangoon u današnjem Mijanmaru, a u prisilnoj izgradnji željeznice poginulo je stotinjak tisuća ljudi. Ovaj film, kao i “By The Time it Gets Dark”, propituje odnos mlađih generacija prema nacionalnoj povijesti i traumama, no opet kroz prizmu nadrealnog, magije i eksperimenta.

Anocha Suwichakornpong, redateljica sada već srednje generacije filmaša jugoistočne Azije, jedna je od bitnijih imena vizualnih umjetnosti te regije. Kao redateljica, ali i novomedijska umjetnica s nekoliko samostalnih izložbi kako na Tajlandu tako i izvan njega, njezin angažman i neupitan utjecaj na regionalnu kinematografiju zasigurno će biti vidljiv i zapamćen u budućnosti. S već prethodno spomenutim imenima tajlandskog filma, Suwichakornpong je već na početku ovog tisućljeća stvarala vizualne, tematske i konceptualne odrednice tajlandske i regionalne kinematografije, koje su danas, na brojnim svjetskim festivalima itekako prepoznate kao unikatne, hvalevrijedne i bitne kvalitete suvremenog tajlandskog filma. No, ono što je možda i najbitnije kod redateljičinog stvaralaštva te kod suvremenog tajlandskog nezavisnog filma, nedvojbeno je velika razina slobode, autonomije i (predivne) nebrige za žanrovske kalupe. Dokumentarnost je u njezinim filmovima nezaobilazna, redateljica portretira suvremeno tajlandsko društvo, bilo s glumcima, scenarijem ili bez njih, a već spomenuti tehnički pristup snimanju i montaži, samo su dodatni dokaz da dokumentarnost nije puka žanrovska odrednica već način obraćanja vanjskom svijetu.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije