Nakon japanske kapitulacije 1945. godine, Saveznici na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama okupirale su ovu otočnu naciju i, posljedično, počele uvoditi niz promjena u gotovo sva polja društvenog i javnog života, od obrazovnog sustava pa sve do načina političkog upravljanja. Jedna od zasigurno najpoznatijih pa tako i najbitnijih i dugotrajno najutjecajnijih promjena, uspostava je modernog, po Zapadu inspiriranog modela upravljanja državom. Takozvani MacArthurov Ustav, nazvan prema američkom generalu Douglasu MacArthuru, bio je kamen temeljac za uspostavu demokratskog režima i sprječavanju širenja komunističkog režima na Japan. Spomenuti ustav bio je od ključne važnosti za Sjedinjene Američke Države budući da je Japan sa sjeverne (SSSR i Sjeverna Koreja) i zapadne (Kina) strane bio okružen komunističkim zemljama. Kako je Japan bio prisiljen otvoriti se zapadnim političkim, gospodarskim ali i kulturološkim utjecajima, tako je i domaća filmska proizvodnja počela doživljavati brojne promjene. Dokumentaristika je, mogli bismo reći, počela po prvi puta razvijati jedinstveni estetski glas, a fokus na specifične lokalne teme i nedavne traume Drugog svjetskog rata, kao i položaj žena u još uvijek tradicionalnom društvu, postao je fokus velikom broju redatelja/ica mlađe generacije. Jedan dio te novije generacije dokumentarista/ica pridružio se novoosnovanoj produkcijskoj kući Iwanami Productions, koju je osnovao izdavač Iwanami Shoten 1950. godine nakon nagle popularizacije audiovizualnog medija u Japanu i postepenog pada interesa za tradicionalnijim umjetničkim oblicima, poput printa ili kaligrafije. Produkcijska kuća Iwanami, na čelu s mladim Hanijem Susumijem, počela je proizvoditi obrazovne dokumentarne filmove za javnu televiziju koji su se s vremenom počeli isticati razinom subjektivne autorske svijesti kao i spremnosti na žanrovski eksperiment, često plivajući između igranog i dokumentarnog, filmskog eseja i narativnog pristupa.
Uz već spomenutog redatelja Hanija Sumija, kuća Iwanami bila je odskočna daska i za jednu od malobrojnih autorica u ondašnjem Japanu uopće. Kako je i sama napisala u svojem dnevniku, objavljenom prije nekoliko godina, redateljicom se u ono vrijeme postajalo vrlo teško, često gotovo i slučajno, uglavnom preko poznanstava ili puke sreće. Haneda Sumiko, rođena 1926. godine u Dalianu, gradu na samom jugu današnje sjeveroistočne kineske pokrajine Mandžurije, a ondašnje japanske kolonije Manchukuo, danas se smatra jednom od najbitnijih japanskih redateljica i začetnicom dokumentarnog filmskog eseja u japanskom kontekstu, specifično fokusiranog na portretiranje japanskog poslijeratnog ruralnog života i razvoja, položaja žena, ali i promišljanje same dokumentarne forme i razvoja vlastite filmske estetike i pristupa snimanim subjektima.
Svojim visoko etičnim pristupom osjetljivim temama poslijeratnih traumi, siromaštva te rodnoj nejednakosti, produkcijska kuća Iwanami, a time i sama Haneda Sumiko, postavila je temelje i za lokalno etnografsko te vizualno antropološko djelovanje koje će svoj vrhunac doživjeti u narednim godinama i desetljećima. No, iako je Haneda bila aktivna članica produkcijske kuće od njezinog osnutka 1950. godine, tek je sedam godine kasnije dobila prostor te financijsku i kreativnu podršku za prvi samostalni redateljski projekt. “Women’s College in the Village” (1957), snimljen u selu japanske prefekture Shiga, bio je financiran kao dio vladinog obrazovnog projekta koji je imao ulogu približiti i predočiti japanskoj javnosti realitet japanskog ruralnog života te poteškoće s kojima se susreću, u slučaju ovog filma, lokalne žene; primjerice, nedostupnost općeg obrazovanja, društvenu izoliranost i nemogućnost političke participacije unutar lokalne sredine. Iako je film propagandne namjere, budući da promovira vladine projekte opismenjavanja i obrazovanja žena u ruralnim sredinama, kroz svoje prvo ostvarenje Haneda je promišljala i razvijala neke od svojih kasnije prepoznatljivih estetskih momenata i režijskih pristupa, poput transparentnog prikazivanja svoje autorske pozicije i uključivanja dugih i poetičnih snimaka krajolika, naglašavajući njegovu neizostavnu funkciju u svakodnevnom životu lokalne zajednice.
Premda je Hanedin socijalni i ekonomski status bio uvelike drugačiji od žena u japanskom selu, i kroz “Women’s College in the Village”, kao i kroz kasnije filmove, Haneda je uspješno ukomponirala vlastitu dualnu poziciju i marginalni identitetski mozaik, bivajući istovremeno etnička pripadnica Japanskog kolonijalnog carstva i koloniziranog prostora Mandžurije, koji je, uz pomoć Sovjetskog Saveza, 1945. godine vraćen pod kinesku upravu. Upravo ovaj osjetljivi i ambivalentni položaj vlastitog odrastanja, Haneda tematizira u jednom od svojih kasnijih djela, “A Story of Manchurian Settler Communities” (2008) koji odaje počast civilnim žrtvama japanske nacionalnosti nakon završetka rata. Memorijal je sagradila kineska vlast koja je, kako je Haneda prikazala u filmu, razumjela nevinost japanskih civila – oni su, kao i kineski civili, bili žrtve japanskih imperijalnih ambicija te stoga zaslužuju isto poštovanje, bez obzira na vlastitu etničku pripadnost. Ovim filmom Haneda daje svoj mali filmski doprinos historijskoj pravdi i mirenju višestoljetnih nepravdi i sukoba dviju nacija. Kao glas na margini, između Kine i Japana, Haneda, iako sama Japanka, radi film o memorijalu japanskim civilnim žrtvama na današnjem kineskom teritoriju sagrađenom od strane prvog kineskog premijera Zhoua Enlija (1898. – 1976.), što ukazuje na kompleksnost i višeslojnost pojma agresora i žrtve.
Bitne teme u Hanedinom stvaralaštvu – život i položaj lokalnih žena, ruralni prostor te općenito odnos čovjeka i njegove okoline, najviše dolazi do izražaja u njena vjerojatno dva najpoznatija ostvarenja – “Ode to Mt Hayachine” (1982) i “The Cherry Tree with Gray Blossoms” (1977). Potonji je ujedno i prvi Hanedin nezavisni film, snimljen u vlastitoj produkciji i unutar novoosnovane produkcijske kuće Jiyu Kobo. Oba filma, iznimnog etnografskog predznaka, tematiziraju odnos pojedinca i prirode, prikazanog preko promjene godišnjih doba, intimnog promatranja tradicionalnog japanskog kagura plesa iz prefekture Iwate i recitiranja lokalne poeme o prolasku vremena unutar ruralne sredine. “The Cherry Tree with Gray Blossoms” fokusira se na portretiranje tisućljetnog drva trešnje koje svojim mitološkim, društvenim i umjetničkim značenjem predstavlja veliku važnost za japanski povijesni identitet, koji Haneda stavlja pod povećalo. Prateći kamerom gibanje insekata koji žive na drvu, ukazuje na važnost prirode i izvan ljudskog svijeta, kao i na često neprimjetnu simbiozu koja se događa potpuno neprimjetno i van naše kontrole.
Simbolizam, ekologija, etnografija, prolaznost vremena i uloga lokalnih svečanosti unutar japanskog društva, teme su koje inspiraju Hanedu i u ranijem filmu “Dedicated Treasures of Horyuji Temple” (1971), kao i kasnijem filmskom eseju “Into the Picture Scroll – The Tale of Yamanaka Tokiwa” (2008) u kojima je poetičnost temporalnosti u kontekstu tradicionalne japanske duhovnosti, kao i sveti umjetnički artefakti unutar hramova u filmskom fokusu. U kasnijem uratku, kroz preciznu montažu i izuzetno ritmične prijelaze, Haneda koketira sa, kako ih ih je sama nazvala, “filmskim/snimljenim slikama” (filmed image) transformirajući statičnu sliku i podarujući joj vitalnost, a time, posljedično, propitujući i filmsku sliku kao takvu. Drugim riječima, u kombinaciji statičnih tradicionalnih japanskih crteža i dokumentarnih kadrova, Haneda pokušava udahnuti novi (filmski) život jednom gotovo zaboravljenom svijetu – svijetu mitova, legendi, ruralnom prostoru unutar onog modernog, kao i sjećanju na vlastito djetinstvo u koloniji.
U svojim kasnijim radovima – “Into the Picture Scroll”, ali pogotovo “A Story of Manchurian Settler Communities”, Haneda se vraća onim temama za koje možda prije nije imala načina obratiti se. Neprestano promišljajući vlastiti filmski jezik u kontekstu lokalne tradicije i folklora, ali i šireg povijesnog konteksta, prvenstveno onog kolonijalnog, Haneda je nepravedno, donedavno, ostala potpuno zaboravljena dokumentaristica, pogotovo na Zapadu. Posljednja velika retrospektiva njenih radova održana je u sklopu Open City Documentary Film Festivala uz podršku The Japan Research Centrea (SOAS), Birbeck School of the Artsa i ostalih partnera. No, Hanedin rad samo je jedan od brojnih koji zaslužuju priznanje i van granica Japana, budući da najveće svjetske filmske institucije tek otkrivaju povijest, nasljeđe i bitna imena nezavisnog filma istočne hemisfere. Od izuzetno angažiranih i direktno društveno osviještenih radova, Hanedino glavno filmsko oruđe postaje vlastita introspekcija i čulo za izgubljene svjetove starog Japana i mitologije koja se za njega veže. No, bitno je reći da Hanedini radovi ne sadržavaju niti tračak plitke sentimentalnosti već, kao mistično lice djevojke koje se pojavljuje u mnogim njezinim radovima, japanska autorica ukazuje na postojanje drugih svjetova, onih često nevidljivih, koji spajaju svijet živih i svijet mrtvih, sadašnjost i prošlost, unutarnje i vanjsko, dokumentarnost i igrano te sentimentalnost i angažiranost.
Izvrstan tekst! Bravo