PočetnaEsejiProzori"K3 ili Čisto nebo bez oblaka" - Antislika

“K3 ili Čisto nebo bez oblaka” – Antislika

-

Kada je Vasilij Kandinski početkom 20. stoljeća započeo slikati svoja apstraktna, nefigurativna platna, tragao je za mogućnošću slike koja bi ostvarila čistu ekspresiju bez referiranja na izvanjski svijet. Cilj je bio osloboditi sliku njene reprezentacijske funkcije i odvesti je u polje afektivnog i osjetilnog, što nije bilo moguće pukim prikazivanjem stvarnosti po sebi. Kadinski je svoja razmišljanja i teoretski obrazložio u djelu “Duhovno u umjetnosti” (“Das Geistige in der Kunst”, 1912.) u kojem zaziva baziranje slike na onome što naziva unutarnjom nužnošću. Još više od slikarstva, film i fotografija bili su naizgled zauvijek osuđeni na bilježenje stvari, ljudi i pojava, bez mogućnosti bijega iz okova direktne reprezentacije nekog objekta i izvanjske stvarnosti. No, i medij pokretne slike, poput slikarstva, našao je put prema emancipaciji i okretanju vlastitoj unutarnjoj nužnosti, kako ju je imenovao Kandinski. Pionir ovakvih istraživanja u hrvatskom filmu bio je Mihovil Pansini, koji je unutar svog koncepta antifilma istraživao mogućnosti oslobađanja medija od raznih formalnih dogmi koje su mu kroz njegov povijesni razvoj bile nametnute. Jedna od njih svakako je ideja kako film nužno prikazuje neku izvanjskost i reproducira stvarnost, bila ona priređena ili nepriređena, rukom stvorena ili prirodom dana.

No, Pansini je odlučio postaviti pitanje može li i kako film prikazivati samog sebe, uvijati se nad samog sebe i osloboditi se prikazivanja nečeg van samog sebe. U potpunosti usklađen s tadašnjim globalnim kretanjima u takozvanoj drugoj avangardi, Pansini je u produkciji Kinokluba Zagreb 1963. godine izradio jedan od svojih najslavnijih antifilmova, nazvaši ga “K3 ili Čisto nebo bez oblaka”. U njemu na filmsku vrpcu trajanja dvije i pol minute, nije snimljeno ama baš ništa; nikakva izvanjska realnost nije njome uhvaćena i pohranjena kao niz slika. Umjesto toga Pansini je praznu vrpcu samo kolorirao, ilustriravši mogućnost da sama vrpca postane glavni protagonist filma, baš kao što je na počecima apstraktnog slikarstva Kazimir Maljevič naslikao platno “Bijeli kvadrat na bijeloj površini” (1918), na kojem bijeli kvadrat gotovo neprimjetno izranja iz bijele pozadine. Film se tako oslobodio diktata prikazivanja i otvorio mogućnosti evokacije, odnosno prizivanja sadržaja što ga omogućuje uvođenjem koncepta bespredmetnosti, otkrivenog u slikarstvu početkom 20. stoljeća.

Ključ za čitanje Pansinijevog filma ponuđen je njegovu naslovu – upućuje nas na nešto čega u slici nema, ali je ona to u stanju prizvati probudivši određenu sliku u našoj svijesti, asocijativnim postupkom kojim se sama oblikuje u percepciji promatrača. Mi možemo vidjeti slike i bez da ih fizički gledamo, a Pansini pokazuje kako nebo može biti prikazano i bez da ga se doslovno fizički snimi, odnosno da je prazna filmska vrpca tonirana plavom bojom jednako dobro nebo kao i neka možebitna snimka zbiljskog plavetnila iznad nas. Ovaj fenomen presudan je za razumijevanje filmskog medija, i danas često zatočenog određenom doslovnošću. Pansini je stoga vješto postavio protupitanje: možemo li u slici gledati nešto čega u njoj fizički nema i svejedno to vidjeti, osjetiti, misliti? Odgovori na ova pitanja skrivaju i danas važne poruke o značenju filmskog medija, te što film može postati oslobodi li ga se ograničavajuće ideje o njegovoj svrsi kao pukoj reprodukciji svijeta. “K3 ili Čisto nebo bez oblaka” film je iz budućnosti, koji otkriva kako filmska antislika može govoriti jednako rječito kao i predmetni svijet. Onaj koji nije ništa do li odraz neprestanih fluktuacija našeg unutarnjeg svemira kojim caruje unutarnja nužnost.

“K3 ili Čisto nebo bez oblaka”

  • Režija, kamera i montaža: Mihovil Pansini
  • Produkcija: Kinoklub Zagreb
  • Godina proizvodnje: 1963.
  • Trajanje: 2 minute


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije