Svaki novi dokumentarni film Kena Burnsa svojevrsni je praznik ljubitelja lika i djela ove američke dokumentarističke ikone. Čovjek nepresušne stvaralačke energije, čije filmove krasi nenadmašno minuciozan istraživački trud, gotovo svake godine izbaci neki svjež dokumentarac. Možda biste rekli da se ne radi o naročito neobičnoj stvari, no uzmemo li u obzir da Burns većinu svojih filmova metodično priprema pozamašan broj godina – primjerice, “Hemingway” (2021) punih šest – onda ovaj podatak dodatno dobiva na težini. U prijevodu to znači da konstantno i istovremeno žonglira s nekoliko projekata u različitim fazama dovršenosti, no mogući zamor materijala krajnji korisnici, gledatelji PBS-a, Burnsove višedesetljetne stalne televizijske baze, zapravo i ne mogu primijetiti. Amerikancu je tako nedavno izašao dvodijelni mini-serijal “Benjamin Franklin” (2022), a u drugoj polovici prošle godine iz podosta očiglednih razloga hajpaniji, četverodijelni i gotovo osmosatni “Muhammad Ali” (2021) kojem ćemo posvetiti pažnju u našoj recenziji. Burns ni u “Aliju” nije štedio truda, dapače – stvaranje filma potrajalo je sedam godina, a trebalo je bogme gigantsku količinu materijala (500 sati!) prekrojiti u prihvatljivijih 445 minuta trajanja. Konačnu verziju, pak, osim Burnsa suredateljski/scenaristički potpisuju njegova kćerka Sarah Burns i zet David McMahon. Ako hoćete još malo servisnih podataka, ovo je njihova treća ovakva zajednička suradnja (“The Central Park Five”, “Jackie Robinson” i “Muhammad Ali”), dok je s Burns s McMahonom još scenaristički surađivao na briljantnom “Baseballu” (2010).
Kena Burnsa bez ikakvog okolišanja možemo nazvati savješću američke povijesti, jer bez uzmicanja, kompromisa i lažnog moraliziranja već godinama i desetljećima progovara o lijepim i manje lijepim povijesnim etapama još uvijek najmoćnije svjetske države. Ako ćemo mini-serijal o možda najvećem boksaču svih vremena Muhammadu Aliju, gledati (i) kroz prizmu rasnog pitanja u SAD-u, onda isti u svakom slučaju nije usamljen primjer u 41-godišnjoj Burnsovoj redateljskoj karijeri. Od dokumentaraca sportske, strogo biografske tematike tu su “Unforgivable Blackness: The Rise and Fall of Jack Johnson” (2014) o prvom afroameričkom svjetskom prvaku te “Jackie Robinson” (2016) o prvom cnačkom profesionalnom igraču bejzbola u MLB-u; o uvijek aktualnoj rasnoj temi unutar američkih granica govori i cijeli niz drugih Burnsovih filmova, poput “The Civil Wara” (1990), “Thomasa Jeffersona” (1997), “The Central Park Fivea” (2012) itd.
Pitanje rase, dakako, nije prevladavajuća tema “Muhammad Alija”, no nemoguće je ispričati priču o jednoj od najvećih globalnih (sportskih) ikona bez uplitanja iste, naročito u vrijeme ogromnih kulturoloških promjena u Americi šezdesetih godina 20. stoljeća; još ranije, odrastajući u postratnom (Drugi svjetski rat) i još uvijek duboko segregiranom društvu rodnog Louisvillea. Alijeva priča kompleksna je koliko i zanimljiva, pa zapravo ni ne treba čuditi pozamašno trajanje serijala raspodijeljenog u četiri epizodna poglavlja (“Round One: The Greatest (1942-1964)”, “Round Two: What’s My Name? (1964-1970)”, “Round Three: The Rivalry (1970-1974)” i “Round Four: The Spell Remains (1974-2016)”. Svako od njih ukoričuje važnu osobnu/profesionalnu etapu: od uvodne koja prati uspinjanje boksačkim stepenicama mladog Cassiusa Claya (ime koje je s 22 godine odbacio kao robovsko nasljeđe) do posljednje, godinu njegove smrti, ali i one šokantnog povratka na svjetski boksački tron protiv Georgea Foremana.
Za bolje razumijevanje samog Alija, Burns u prvoj epizodi apostrofira – kako već rekosmo – odrastanje u segregiranom društvu američkog Juga, gdje je kao klinac odrastao gledajući drugu djecu kako se sa svojim bijelim obiteljima igraju na mjestima strogo zabranjenima pojedincima crne boje kože. Ali je bio razredni klaun, loš đak doduše; otac slikar murala, nasilan kad popije; majka pak čistačica bijelim obiteljima, za koju su svi imali samo riječi hvale. No, i u takvoj, izrazito rasno podijeljenoj Americi pedesetih i šezdesetih, Ali će iskusiti da zelena boja novca nadjačava drugačiju pigmentaciju kože, nakon što grupa (bijelih!) poslovnih ljudi preuzme brigu oko njegove karijere, otevši posao menadžerskim krugovima povezanih s mafijom. Konstantni prihodi i koncentracija isključivo na treninge – luksuz koji si većina mladih, naročito afroameričkih sportaša nije mogla priuštiti – nisu dolazili bez pripadajuće cijene, pa je Ali, tada još uvijek pod rođenim imenom i prezimenom Cassius Clay, zbog svojih bijelih sponzora svjesno eskivirao pitanja o rasi.
Burns, njegova kćerka Sarah i zet David McMahon u “Aliju” nude zaista iscrpan, kronološki uvid u život Muhammada Alija, kojem se zapravo nema previše toga zamjeriti.
Očekivano, Burns i suradnici najviše pažnje posvetili su sportskim dosezima možda i najvećeg boksača u povijesti ovog sporta: od paperjastih početaka i krune amaterske karijere sa zlatom na OI u Rimu 1960. s tek osamnaest navršenih godina, senzacionalne titule svjetskog prvaka nakon meča sa Sonnyjem Listonom tri godine kasnije, neuspješnog povratka na tron uslijed trogodišnjeg izgnanstva zbog odbijanja odlaska u Vijetnamski rat (borba protiv Joea Fraziera 1971. godine), povratka titule (osveta Frazieru tri godine kasnije, “The Rumble in the Jungle” ), brojnih obrana naslova (treća borba protiv Fraziera, “Thrilla in Manila” 1975. godine), gubitka titule 1978. protiv Leona Spinksa i ponovnog osvajanja, još jednog vraćanja računa iste godine te konačnog kraja nakon gubitka meča protiv Larryja Holmesa 1980., kada je Ali već fizički i psihički odavno bio u silaznoj putanji, izgubivši prepoznatljivu brzinu i neuhvatljivu gipkost. I koliko god se sa simpatijama sjećali Amerikančevog bezgranično velikog samopouzdanja i konstantnih zabavljačkih predstava pred kamerama (“Float like a butterfly, sting like a bee. His hands can’t hit what his eyes can’t see.; It’s hard to be humble when you’re as great as I am.”), toliko je podosta zanimljiviji pogled iza maske najvećeg boksačkog zabavljača u povijesti. Jedan od takvih, gledajući naravno iz rakursa njegovih borbi, tiče se izjave Muhammada Alija nakon treće borbe s Frazierom, 1. listopada 1975.: “Bio sam najbliže smrti nego ikad”. Što je Alijeva karijera odmicala kraju, to su njegove borbe zapravo bile sve brutalnije, krvavije, često zbog svog nemilosrdnog karaktera i teške za gledanje.
“Muhammad Ali” u svom burnovskom, temeljito istraženom stilu kojim dominiraju arhivske fotografije, video-snimke (izvrsna, imerzivna naracija Keitha Davida daje dodatnu dubinu viđenom) i intervjui svih mogućih pojedinaca bitnih za Alijevu priču, ne štede svojeg glavnog protagonista: Ali je bio serijski preljubnik, često odsutan otac, svoju verbalnu aroganciju znao je pretočiti u neprikriveni fizički sadizam prema protivnicima (poigravanje s Floydom Pattersonom te “What’s my name?” Ernie Terrel, primjerice), okretanje leđa Malcolmu X-u usred njegovog sukoba s Elijahom Muhammadom, vođom Nation of Islama itd. S druge strane, Ali je bio velikodušan (i financijski) prema strancima, nikad nije odbijao autograme, zbog svojih religijskih i inih uvjerenja (suspenzija zbog odbijanja odlaska u Vijetnamski rat radi muslimanske vjeroispovijesti) bio je spreman otići u zatvor, postavši ne samo sportska već i globalna kulturološka ikona. Nakon karijere Aliju je, nažalost, dijagnosticirana Parkinsonova bolest, a javnost je sljedećih tridesetak godina gledala postupno fizičko propadanje nekadašnjeg grlatog mladića sa svijetom pod nogama. Ni bolest nije uspjela sputati boksačkog velikana – Ali se nerijetko pojavljivao u javnosti, pokušavajući živjeti život najbolje što je mogao, pa se tako sjećamo Olimpijskih igara u Atlanti 1996. godine, kada mu je paljenjem plamena ukazana čast označavanja početka Igara. Burns, njegova kćerka Sarah i zet David McMahon u “Aliju” nude zaista iscrpan, kronološki uvid u život Muhammada Alija, kojem se zapravo nema previše toga zamjeriti. Za dodatnu Ali-lektiru na raspolaganju je pregršt dokumentaraca (“When We Were Kings”, “Facing Ali”, “Muhammad and Larry”, “The Trials of Muhammad Ali”…) koji samo mogu upotpuniti sliku o Najvećem.
