Američki redatelj Ken Burns kao da ima misiju kroz svoj rad dokumentirati cijelu povijest Sjedinjenih Američkih Država, prodrijeti u sve pore društva i na taj način otkriti što Ameriku čini američkom. U tim nastojanjima on svojim filmovima o bejzbolu i džezu, prepoznatljivim stilom oživljavanja arhivskih fotografija, zadire u kulturu sporta i glazbe, a bavi se i prominentnim ličnostima iz povijesti nacije poput dinastije Roosevelt, Marka Twaina, uskoro i Ernesta Hemingwayja. Na taj način Burnsov rad funkcionira ujedno kao enciklopedija i riznica američke baštine, sve pod okriljem PBS-a, neprofitne javne TV kuće gdje može djelovati bez barikada u obliku financijskog i produkcijskog opterećenja.
Uz sav taj rad Burns je postavio i gotovo nedostižne standarde na polju snimanja ratnih dokumentaraca. Nakon opsežne mini-serije o američkom građanskom ratu, “The Civil War” (1990), sedamnaest godina kasnije autor se sa suradnicom Lynn Novick bacio ukoštac s nasljeđem Drugog svjetskog rata (“The War”, 2007.). Prošle se godine ovaj dvojac vratio s logičnim nasljednikom i serijom jednako monumentalnih gabarita, “The Vietnam War” (2017) o Vijetnamskom ratu (1954. – 1975.), koja s osamnaest sati i deset epizoda daleko premašuje čak i epski format svojih prethodnika. Što i ne čudi, s obzirom da se spomenuti ratni sukob po prvi puta u povijesti gotovo uživo mogao pratiti putem televizijskih prijemnika. Neusporediva je stoga i opširnija građa u obliku fotografija, video i audio zapisa od svih prethodnih ratova u ljudskoj povijesti.
Dobar dio tog materijala ipak nije završio u konačnoj verziji serije jer su autori konstantno bili prisiljeni vagati koliko će nasilni i mučni ratni kadrovi biti prihvatljivi prosječnom Amerikancu. One u konačnici amenovane Burns niže prepoznatljivim stilom zumiranja i panova fotografija, koji se u filmskoj terminologiji čak naziva i njegovim imenom. Takvi protočni kadrovi oživljenih statičnih slika popraćeni su uglavnom i vrhunskom naracijom, ovom prilikom odrađenom od strane Burnsovog čestog partnera na toj poziciji, kultnog glumca Petera Coyotea. Tome svakako valja dodati i nevjerojatan soundtrack serijala: izvornu atmosfersku glazbu baziranu na dronovima basa autora Atticusa Rossa i Trenta Reznora iz Nine Inch Nailsa, ali i kolekciju gotovo svih zamislivih rock hitova iz razdoblja rata, njih ukupno 38. Za otkupljivanje autorskih prava nitko na svijetu ne bi imao dovoljno novca, pa su autori serije imali velike sreće u dobivanju pristanka, doslovnim žicanjem istih od Beatlesa, Boba Dylana i mnogih drugih.
Burns i Novick u ekspoziciji prve epizode “Déjà Vu (1858-1961)” objašnjavaju mnogo toga vezanog za uzroke Vijetnamskog rata izvan domene opće poznatoga. Količina informacija kojima nas hrane može se mjeriti s kakvom opširnom publicističkom knjigom o toj temi. Tu je, naravno, i analiza zabluda trolista predsjedničkih administracija Kennedy–Johnson–Nixon i njihovog sve dubljeg tonuća u oružani sukob. Kasnija objava tzv. pentagonskih spisa otkrit će podatak da je od samog početka svima na vlasti bilo jasno da iz ovog sukoba Amerika neće izaći kao pobjednička strana. Amerikanci su, međutim, bili prisiljeni voditi zamjenski rat bez jasnog smisla dokučivog vojnicima, koji su ginuli osvajajući brda koja bi zatim lakoćom ponovno prepuštali u ruke neprijatelja – sve kako bi se izbjegao izravan ratni sukob sa Sovjetskim Savezom i Kinom te moguće potezanje nuklearnog oružja.
Ništa bolje ne opisuje besmislenost nebrojenih ljudskih žrtava poput iskaza Johna Kerryja, kasnijeg predsjedničkog kandidata Demokratske stranke. Vijetnamski rat on je opisao kao borbu za “najveće ništa u povijesti”, u kojemu su vojnici ginuli za greške i političke ambicije svog vodstva. Našlo se mjesta i za drugog kandidata poraženog na predsjedničkim izborima, prošli tjedan preminulog senatora iz Arizone, Johna McCaina, koji je proveo gotovo deset godina u ratnom zarobljeništvu. Glavni akteri Burnsovog filma ipak su nepoznati veterani Vijetnamskog rata, od kojih su mnogi nakon povratka iz Azije postali velikim protivnicima ovog ratnog sukoba. Dobar dio njih sudjelovao je i u poznatom odbacivanju ratnih medalja na travnjak Bijele kuće, čemu svjedočimo u devetoj, pretposljednjoj epizodi pod naslovom “A Disrespectful Loyalty (May 1970-March 1973)” (Odanost bez poštovanja). Uz njih, osjećaj objektivnosti pojačavaju iskazi pripadnika oružanih snaga Južnog i Sjevernog Vijetnama. Oni pred američkim kamerama svoje viđenje rata iznose hrabro i nesputano, unatoč mogućim problemima s vijetnamskim vlastima zbog izrečenoga.
Lekcije otprije pedeset godina nisu naučene, pa se mladi životi prema jednakom obrascu i uz istu retoriku gube i danas. A vjerojatno i sutra, i za pedeset godina, i zauvijek.
“The Vietnam War” detaljno prati i razvoj političke situacije u Sjedinjenim Državama, gdje nasilni protesti diljem zemlje sve jače oslikavaju želju dijela nacije za okončanjem sukoba, pogotovo nakon otkrivanja zločinačkih pokolja poput onog u selu My Lai. Amerika je prije pola stoljeća bila jednako podijeljena kao i danas, ali tu ne prestaju usporedbe s aktualnom političkom situacijom. Burns tako, primjerice, otkriva i sumnjive aktivnosti tadašnjeg predsjedničkog kandidata Richarda Nixona i njegov utjecaj na nesudjelovanje južnovijetnamskih predstavnika na mirovnim pregovorima 1968. godine. U ono vrijeme eventualni uspjeh istih tumačio bi se, naime, kao veliki uspjeh njegovog protukandidata Huberta Humphreyja. Zanimljivo je vidjeti i brojne detalje Vijetnamskog rata, kasnije kroz kultne filmove prerasle u opća mjesta popularne kulture, od puhanja dima marihuane kroz cijev puške u Oscarom nagrađenom “Platoonu” Olivera Stonea iz 1986., preko poruka mira ispisanih na šljemovima u “Full Metal Jacketu” Stanleyja Kubricka godinu dana kasnije ili bombardiranja napalmom iz “Apokalipse danas” (1979) Francisa Forda Coppole.
Bilo je i prije hvalevrijednih dokumentaraca o Vijetnamu, poput oskarovskog “Hearts and Minds” (1974) Petera Davisa, ili svježjeg i Burnsu izrazito dragog “The Fog of War” (2003) Errola Morrisa o tadašnjem kontroverznom ministru obrane Robertu McNamari. Ipak, nijedan od njih ne može se pohvaliti opsegom i temeljitošću “The Vietnam Wara”, čemu doprinose iskustva i izražene emocije veterana obiju zaraćenih strana. Angažman iza ove opsežne historijske lekcije nije malen, ali u osamnaest sati koje za nju valja izdvojiti gledatelj može izvući neprocjenjive vrijednosti. Jedino otvoreno pitanje ostaje hoćemo li naučeno ikad uspjeti primijeniti u budućnosti, jer su greške ovog besmislenog rata s crvenom opasnošću ponovljene u kasnijim sukobima, primjerice onog u Iraku. Lekcije otprije pedeset godina nisu naučene, pa se mladi životi prema jednakom obrascu i uz istu retoriku gube i danas. A vjerojatno i sutra, i za pedeset godina, i zauvijek.