Oko 7 sati ujutro, u nedjelju 2. srpnja 1961., Hemingwayjevu suprugu Mary probudio je glasan pucanj. Ovaj je, još uvijek noseći svoj ogrtač i papuče, šmugnuo u podrum, uzeo sačmaricu i dvije patrone. Zatim se popeo natrag u predvorje. Došavši tamo, sagnuo se i prislonio dvocijevku na čelo i potegnuo obarač. Imao je 61 godinu. Preminuo je možda i najveći američki pisac 20. stoljeća. Preminuo je Ernest Hemingway (1899. – 1961.). Tako – dijelom parafrazirajući – završava posljednja i treća epizoda (“The Blank Page (1944-1961”) PBS-ovog mini-serijala “Hemingway” (2021) velikog Kena Burnsa i njegove dugogodišnje suradnice, suredateljice Lynn Novick (“Baseball”, “The Vietnam War”) te još jednog vjernog kompanjona, scenarista Geoffreyja C. Warda. Serijal je nastajao punih šest godina, a završni proizvod može se opisati nikako drugačije nego kao klasični burnovski – metodičan, iscrpan, duboko do posljednjeg atoma istražujući svoje subjekte, s old school integritetom i objektivnošću obje polovice medalje. Za višepotpisanog autora koji je pogledao većinu Burnsovih filmova, “Hemingway” ulazi u top tier listu nekoliko najboljih doku-ostvarenja američkog dokumentarista uopće. Čovjek kojem ne sude često krive režijske korake, ovoga je puta možda nadmašio samoga sebe.
“Zbogom oružje”, “Snjegovi Kilimandžara”, “Kome zvono zvoni”, “Starac i more”. Buntovnik. Avanturist. Zavodnik. Bonivan. Kuba. Vraški, vraški dobar pisac, ikona bezbrojnih kasnijih mladih generacija pisaca koji su često pokušavali oponašati njegov unikatni pitko-ritmični stil pisanja. Tako bi vjerojatno izgledalo brzinsko prisjećanje na velikog Ernesta u pola noći prosječnog konzumenta kulture na bilo kojem svjetskom meridijanu. No, Hemingway je unatoč neslužbenoj tituli američkog književnog nacionalnog blaga, kojem su gravitirali svi poznati i nepoznati, imao i mračniju stranu osobnosti. Onu o kojoj u javnosti nije bilo previše govora, a koju upravo u “Hemingwayju” poput luka iz epizode u epizodu ljušte Burns i Novick. Kad nakon gotovo šest sati nevjerojatnog dokumentarnog putovanja napokon padne odjavni credits zaslon, poprilična je vjerojatnost da nećete iste sekunde krenuti provjeravati najnovije fejs notifikacije. Kakav stil pripovijedanja, kakav istraživački trud i nevjerojatna količina podataka, kakva tragična-tragična sudbina glavnog protagonista i antijunaka vlastitog života. “Hemingway” je takav dokumentarac, jedan od one vrste koji na prepad zauvijek osvoji hipokampus. Burns (i Novick) ponovno su visoko podignuli letvicu biografskog doku-žanra koju će teško netko u dogledno vrijeme uspjeti srušiti.
Ernest Miller Hemingway rođen je 21. srpnja 1899. godine u Oak Parku, Illinoisu, kao drugo od šestero djece doktora Clarencea Edmondsa Hemingwayja i njegove supruge Grace Hall. Budući književni velikan odrastao je u dobrostojećem, iako konzervativnom susjedstvu srednje klase napučenom brojnim crkvama. Sazrijevanje u kućanstvu zahtjevne i vječno nezadovoljne majke (operna pjevačica, učiteljica glazbe i slikarica koja nije propuštala priliku isticati svoju žrtvu odricanja od velike glazbene karijere) i depresivnog, jednako nesretnog i često nasilnog oca, obilježit će buduće Hemingwayjeve životne korake – ponajviše u odabiru životnih partnerica. Činjenica da je majka Grace voljela malog Ernesta oblačiti poput djevojčice i mijenjati rodne uloge s njegovom sestrom Marcelline (ovoj je navlačila mušku odjeću), nije baš moglo djelotvorno djelovati na psihu. Naročito jer se sve ovo odigravalo u ranim formativnim godinama; naročito iz kuta opširne povijesti mentalnih bolesti Hemingwayjevih, od kojih je sedam bliskih članova obitelji život završilo upravo samoubojstvom. Hemingway se ženio četiri puta (Hadley Richardson, Pauline Pfeiffer, Martha Gellhorn i Mary Welsh Hemingway) i imao troje djece (Jack, Patrick i Gregory/Gloria). Svaka od ovih veza nosila je svoje posebnosti, koje je pak moguće sažeti vezivnim zaključkom o čovjeku kojeg su fascinirale jake, inteligentne, samostalne žene. Ulaskom u brak kontrolu bi preuzela blago reći konzervativnija strana piščeve osobnosti, pa se od supruga očekivalo odricanje od karijera, stavljanje vlastitih potreba u drugi plan i potpuno posvećivanje muškoj glavi obitelji. S tri supruge to je manje-više i uspijevao, s trećom i nikad prežaljenom Marthom Gellhorn, britkom i jednako talentiranom novinarkom – baš i ne.
Burns u svojim doku-serijalskim putešesvijama uglavnom inzistira na tvrdo ukoričenim poglavljima, svatko od kojih kronološki pokriva točno određeno razdoblje povijesnog događaja ili ličnosti. “Hemingway” također ne bježi od dobro utabanih postulata: “A Writer (1899-1829)” prati mladog, golobradog Ernesta od talijanskog fronta za vrijeme Prvog svjetskog rata gdje biva ranjen i umalo gubi glavu, novinarskih početaka u Toronto Staru pa sve do prvog komercijalnog uspjeha s romanom “Zbogom oružje”; “The Avatar (1929-1944)” već uspješnog Ernesta koji ponovno riskira život u Španjolskom građanskom ratu i sa svojim veselim kompanjonima vreba njemačke U-boatove kod kubanskih obala; “The Blank Page (1944-1961)” je završni, svakako i najtužniji dio sage o američkom književnom velikanu, fizički i intelektualno već zašlog preko brda, s psihotičnim ispadima – pogonjenih dugogodišnjim alkoholizmom, ali i brojnim ozljedama glave – zbog kojih je vrijeme provodio na specijaliziranim odjelima za mentalne bolesnike, nerijetko i na elektrošok-terapijama.
Jedan od sugovornika, pisac Michael Katakis, možda i najbolje opisuje kompliciranu Hemingwayjevu ostavštinu: “Sa svim njegovima manama i poteškoćama, osobnim životom, čini se da je razumio ljudska bića”.
Produkcijski je, rekli bismo, “Hemingway” čak i mrvicu raskošniji u odnosu na prethodne Burnsove filmove. Teško je, dakako, pobjeći od statičnih intervjua (književnici Edna O’Brien i Tobias Wolff, političar John McCain među ostalima), patentiranih foto-zoomova/panova i nezamjenjivog glavnog naratora Petera Coyotea koji će i obični kamen učiniti najzanimljivijom stvari na svijetu… No, “Hemingway” svoje uobičajene visokoprofesionalne, etičke i tehničke temelje ovdje nadograđuje i ne toliko zanemarivim detaljima koji otvaraju put i široj publici od uobičajene. Prijašnji filmovi Kena Burnsa i Lynn Novick možda neće osvojiti srca mlađe, koncentracijom deficitarne generacije kojima su previše hermetični – za njih su vjerojatno predugi, ne daju instantnu vikipedijsku gratifikaciju i podsjećaju na doku-filmski ekvivalent mrske lektire. No, s dokumentarnom biografijom vjerojatno najvećeg američkog pisca nakon Marka Twaina, stvari stoje nešto drugačije. “Hemingway” je po pitanju tretiranja arhivske građe možda i najdinamičniji Burnsov film – animirani segmenti pisama i piši-briši nedovršenih verzija tekstova na pisaćoj mišini, pravo su osvježenje za burnologe; na prvu je primjetno i suptilno ali (barem nama) vidljivo povećanje brzine pri izmjeni fotografija, uz lijepo pogođen miks između fotografija i starih video-zapisa. Ako se svemu pribroji i all star naratorska postava koja posuđuje glasove Hemingwayju (Jeff Daniels) i njegovim suprugama (Meryl Streep kao Martha Gellhorn), sljedećih šest sati života proletjet će vam dok kažete keks.
Današnjim woke generacijama Hemingwayjev šovinizam, toksični maskulinitet, upotreba rasističkih izraza i ubijanje životinja radi sporta, vrišti prvorazrednim otkazom. Dobroćudniji će dobar dio njegovih postupaka gurnuti pod tepih specifičnih vremena; drugi će nakon filma ritualno spaliti svaki dostupni komad komadić piščeve literarne aktivnosti; treći će, valjda, doći do zaključka da savršenstvo obitava jedino na instagram profilu Marka Grubnića. Za kraj bi se trebalo vratiti na – početak. A tamo, na samom svitanju prve epizode, jedan od sugovornika, pisac Michael Katakis, možda i najbolje opisuje kompliciranu Hemingwayjevu ostavštinu: “Sa svim njegovima manama i poteškoćama, osobnim životom, čini se da je razumio ljudska bića”. Sa svim manama i poteškoćama… Ernest Miller Hemingway bio je komplicirana, slojevita, s dolaskom modernijih vremena i sve više polarizirajuća ličnost. Ako ćemo blagonaklono – ni svetac, ni ultimativni kurvin sin, tek ljudsko biće vrijedno svog dana na sudu. Kako god bilo, ovo je najsveobuhvatnija Hemingwayjeva filmska biografija na tržištu. Od Kena Burnsa nismo drugo ni očekivali.
