U u nas nedavno objavljenoj (auto)biografsko poetiziranoj knjizi “Nemirni” Linn Ullman, kćeri Ingmara Bergmana i Liv Ullman, ostarjeli, umirovljeni švedski redatelj Ingmar Bergman, prešavši osamdesetpetu, na kćerkino pitanje ima li starost kakvih prednosti, odgovara da bi se prednošću moglo držati to što mnogo toga više nije tako važno kao što se činilo nekoć, u godinama krepkosti. Danskom filmašu dokumentarističko-esejističkog izraza Jonu Bangu Carlsenu sedamdesetak je godina kad oblikuje “Banalnost tuge” / “The Banality of Grief” (2021). U film uvrštava prizor u kojemu kao (malobrojnu) prednost starosti za aktivnoga slikopisnoga djelatnika navodi dojam stanovite nemoći koja može pomoći u ostvarenju kakvog stvaralačkog nauma. Poželjevši, eto, snimati djevojku na koju je nabasao lutajući s kamerom američkim provincijskim gradićem, mnije da će ona na to lakše pristati sažalivši se nad bezopasnim, šepesavim starcem, nego da joj na ulici priđe nepoznati netko, mlađi i u snazi. Sudjelovanje dotične slučajne protagonistice, živopisne, lutkaste gospodične, u svome okružju znane kao Vintage Girl – Staromodna djevojka, znatno će obojiti cjelinu. Drugdje će Bang Carlsen duhovito primijetiti da je sreća što je većinu svojih filmova već snimio, jer da mu kamera, pratitelj od kojeg se ne odvaja djetinjstva, pod stare dane već pomalo ide na živce.
Jon Bang Carlsen i njegovo djelo nisu rijetki gosti ZagrebDoxa. Na dosadašnjim je izdanjima prikazano više njegovih filmova, a 2017., na 13. ZagrebDoxu, na kojem je sudjelovao “Déjà Vu” (216), upravo je Bang Carlsen bio dobitnik najosobnije nagrade festivala, Mojoj generaciji, koju dodjeljuje utemeljitelj i ravnatelj Doxa Nenad Puhovski.
“Banalnost tuge” na 18. se ZagrebDoxu predstavlja u elitnom nenatjecateljskom programu “Majstori Doxa”, a riječ je o ostvarenju kakvo poznavatelji autorova opusa od njega, po prilici, i očekuju. Među namah prepoznatljivim osobinama dojmljiva je, prekrasna slika, filmska fotografija koja nenametljivo, no snažno očarava svakim kadrom, svakim kvadratom, od kojih su mnogi, zapravo većina, pronađeni u posve običnim okružjima što, zahvaljujući Bang Carlsenovu daru i oku, postaju neobično privlačne fantazije, kao izmišljene za neki izmaštani svijet. Primjerice, banalnosti svagdana kao što su vlakovi na željezničkoj pruzi, snimka autoceste kroz prednje vjetrobransko staklo automobila, zapušteni klošar koji hrani golubove… kroz njegov vizir postaju predivni hipnotički prizori i nizovi. Pojašnjavajući i snimajući, negdje po sredini cjeline, kako se obreo u mjestašcu Winslow, u američkoj saveznoj državi Arizoni, gdje je film praktički usidren, Bang Carlsen veli da je tražeći lokacije za jedan drugi planirani film naprosto, bez posebnoga razloga, skrenuo s autoceste, nadajući se najboljemu, i zatekao se u gradiću koji bi se većine dojmio posve nezanimljivim, dočim je on baš u njemu naslutio mogućnosti kakve će mu dobro doći u njegovu i samom mu nejasnu naumu. Autor, umjetnik, dakle, u običnome otkriva posebno, vidi i rastire što bi drugomu promaklo.
Vremenski diskontinuirano kroz desetljeća, prostorno raspršeno na više kontinenata, u govoru i slici slobodno slijedeći vlastite struje svijesti i podsvijesti, Bang Carlsen “Banalnost tuge” gradi hoteći izraziti snažan osjećaj gubitka po smrti svoje supruge i najbliskije družice Madeleine, s kojom je proveo svu svoju zrelost.
Zatim, iako je filmotvorac (redatelj, scenarist i snimatelj) u filmu neprestano prisutan, ponajprije glasom kojim nas vodi kroz svoje misli, putovanja i kreativne porive, a nerijetko i fizički – dakle, ni časka ne ćutimo, kako nas filmovi lako mogu zavesti i navesti, da je posrijedi malne autonomno ostvarenje – čini se da se djelo razvija, grana, previre mimo njegova nadzora, samo od sebe, vlastitim hirovima, intuicijama i zakonitostima kojima nema strukturnoga i logičnoga predloška i parametra.
“Katkad snimiš nešto što kao da nema veze s pričom koju pokušavaš iznijeti. Krave u polju, u Uti, rano ujutro. Kakve to ima veze s tugom?” Prve riječi u filmu, Bang Carlsenove, uz statičnu snimku nekoliko krava što mirno stoje, leže, pasu u polju začudno izblijedjele visoke, suhe trave. U zbilji posve obična, banalna situacija, kroz Bang Carlsenov objektiv onostrano fantastičan, slikovno neobično dojmljiv kadar. Na samom početku redatelj jasno daje do znanja da gledatelju – kao i njemu – valja biti pripravnim na bilo koju ideju, na bilo kakav zaokret. Na neobičnu asocijaciju koju će namrijeti slučaj, intuicija, nenadanost. Filmaš se svomu stvaralaštvu predaje manje mareći za kakav unaprijed osmišljen plan i program, a osobito pomno osluškujući i usvajajući ono što nailazi putom, što nanose život, sudbina, okolnosti. Gledaj oko sebe, zanimljivosti ne manjka, što god ti se čini snimkom vrijednom bilježenja to i jest, makar ne znao zašto. I, ne brini se, povezano je s onime što slutiš da želiš prenijeti.
Vremenski diskontinuirano kroz desetljeća, prostorno raspršeno na više kontinenata, u govoru i slici slobodno slijedeći vlastite struje svijesti i podsvijesti, Bang Carlsen “Banalnost tuge” gradi hoteći izraziti snažan osjećaj gubitka po smrti svoje supruge i najbliskije družice Madeleine, s kojom je proveo svu svoju zrelost. Pritom je gdjekad izravno jednostavan, gdjekad poetičan, gdjekad se pak i odvoji od središnje teme, a iako nema dvojbe o tomu što je vodeći motiv filma i premda svoju tugu, žalovanje, ogorčenost katkad tare gotovo nesmiljenom upornošću, cjelina meditativnoga osnovnoga tona, a istovremeno dinamična ritma, možda manje plijeni i zanosi jakošću sentimenta, a više snagom nesputanog umjetničkog istraživanja i povjerenja u vrijednost iskušavanja mogućnosti.
