Vjerojatno se mnogi groze i same pomisli da na velikom platnu promatraju pandemijsku svakodnevicu i najradije bi izbrisali protekle dvije godine. No kao što je upozorio francuski filozof Bruno Latour, društvene napetosti i osobne frustracije povezane s pandemijom valjalo bi artikulirati riječima, a u ovom slučaju i pokretnim slikama. U projekt stvaranja pandemijskog omnibusa “Godina vječne oluje” / “The Year of the Everlasting Storm” (2021) bilo je uključeno sedmero renomiranih redatelja i redateljica iz Azije, Sjeverne i Južne Amerike: Jafar Panahi, Anthony Chen, Malik Vitthal, Laura Poitras, Dominga Sotomayor, David Lowery i Apichatpong Weerasethakul. Na poziv američke produkcijske kuće Neon trebali su ponuditi svoje osobne perspektive na pandemiju i pritom se pridržavati strogih restrikcija – snimanje je bilo ograničeno na lokaciju njihove karantene, nisu smjeli snimati u javnim prostorima, a svi rekviziti trebali su biti in situ. Usvojen je Bressonov minimalistički kredo kako se stvaranje pokreće oduzimanjem a ne dodavanjem.
Kad je suočena s restrikcijama, kreativnost bi trebala cvjetati, no nažalost pokazat će se da usprkos zvučnim imenima realizirani kratki filmovi prečesto ne uspijevaju biti formalno inovativni i pružiti ikakvo značajno iskustvo. Zastupljeni segmenti kreću se od dokumentaristike preko fikcije do vizualne poezije i umjetničke instalacije, dok pandemijski omnibus otvara vitalistička anegdota “Life” Jafara Panahija koji je itekako navikao na kućni pritvor nedefiniranog trajanja. Uostalom, u takvim je uvjetima snimio svoje remek-djelo “Ovo nije film” / “This Is Not a Film” (2011.) kada mu je iranska vlada zbog antirežimskih aktivnosti zabranila snimanje filmova na 20 godina. Njegov uvodni segment humoristični je no prilično predvidljiv komadić autofikcije – u maniri sitcoma Panahi snima kućnu posjetu svoje punice koja dolazi obučena od glave do pete u zaštitnu opravu. Strah od zaraze i međugeneracijske razlike tvore gradivno tkivo duhovitih replika koje izmjenjuju ukućani, a Panahi se strogo drži propisanih restrikcija snimajući isključivo unutar svog stana u Teheranu i inkorporirajući video-poziv svoje kćerke iz Europe. Iguana Iggy također se teško nosi s izolacijom, proždrljivo promatrajući golublja jaja s druge strane prozora, dok devedesetogodišnja gošća zazire od ovog neobičnog ljubimca koji joj je blizak po dugovječnosti. Ispada da reptil i ona imaju više zajedničkog nego što je mislila. Panahijeva zaigrana vinjeta na žalost više nalikuje šaljivim kućnim videima kakvi su tijekom pandemije preplavili zakutke interneta, negoli uratku punokrvnog sineasta, no usprkos podlijeganju klišejima u konačnici efektno meditira o smrtnosti.
Singapurski redatelj Anthony Chen u Kini je snimio fikcionalni štiklec “The Breakaway” iz života mladog bračnog para s djetetom kojem korona narušava nekoć skladnu matrimonijalnu svakodnevicu. U stiješnjenom stanu pratimo uvriježene obrasce korona-rutine – jedenje, opsesivno dezinficiranje, rad od doma, bračne trzavice i prozivke, neentuzijastični pokušaji seksa i gutanje apokaliptičnih prizora i poruka kroz ekrane svih mogućih veličina i vrsta. I dok su oni imućniji mogli iskoristiti koronakrizu za kontemplaciju, povući se u svoje vikendice i uživati u okrepljujućim ljepotama prirode, većina nas je tijekom pandemije morala nastaviti raditi (ako smo imali sreće poput Chenove protagonistkinje zaposlene u telemarketingu). Njezin partner i prodavač auta je pak dobio otkaz jer ljudi ne kupuju vozila dok su zatvoreni u svojim domovima. Da li bi lockdown bio tako grozno iskustvo da većina stanovnika ovog planeta nije morala 40 sati tjedno raditi potplaćene i besmislene poslove? Bi li restrikcije morale biti toliko oštre da se profit korporacija preusmjerio u povećanje kapaciteta bolnica, efektan sustav praćenja kontakata i snažno, funkcionalno javno zdravstvo? Chen si ne postavlja ova pitanja već tihim, opservacijskim prosedeom bilježi (ne)funkcioniranje jedne obitelji u raspadu, u svoj banalnosti njezina prekarnog položaja. Nažalost, pritom stilski ne nadilazi razinu obiteljske melodrame rezervirane za nedjeljno TV-popodne.
U trećem segmentu “Little Measures” afroamerički redatelj Malik Vitthal vodi nas u Kaliforniju i konačno upražnjava kakvu-takvu formalnu inventivnost. Kratki dokumentarac o ocu koji boluje od PTSP-a uzrokovanog traumatičnim djetinjstvom, te pokušava povratiti skrbništvo nad svoje troje djece koja su raštrkana kod različitih udomitelja, kolažira različite medije – porodične video-pozive snimljene pametnim telefonom, animirane vizualizacije njihovih misli i fantazija te naraciju i avant hip-hop kompozicije Flying Lotusa. Komunikacija oca i djece je istrzana, isprekidana i priziva dobro nam poznate pandemijske frustracije. Komplicirana situacija oko skrbništva koja se iscrtava u pozadini kakofonije slika i zvukova demonstrira da koronakriza samo produbljuje već postojeće nejednakosti inherentne nekroliberalizmu, kako prevladavajući poredak naziva kamerunski filozof Achille Mbembe.
Ipak, usprkos intenzitetu ovaj dokumentaristički uradak ostaje nedorečen i skiciran, slično kao i još jedna porodična (u ovom slučaju fikcionalna) priča “Sin título” čileanske redateljice Dominge Sotomayor, koju pamtimo po festivalskoj uspješnici “Prekasno da umreš mlad” / “Too Late to Die Young” / “Tarde para morir joven” (2018), impresionističkoj drami o odrastanju u eko-komuni iznad Santiaga. Bezimena minijatura u prigušenoj paleti prati majku i kći koje provode izolaciju u kući usred šume. Sanjivu atmosferu razbija dvosatni izlet na koji se upućuju uz COVID-propusnicu kako bi odnijela košaru darova drugoj kćerki/sestri koja je rodila dijete. Dok se košara pomoću užeta uspinje do balkona, opipljiva je sva silina čežnje za socijalnom povezanošću koja nadilazi demarkacijsku liniju iscrtanu fizičkom distancom. Za razliku od nemogućnosti komunikacije u Vitthalovom segmentu, ovdje u finalnoj sceni imamo na djelu tobožnji komunikacijski i umjetnički trijumf posredstvom digitalne tehnologije – pjevači virtualnog zbora uspijevaju se harmonizirati putem Zooma, no usprkos ljupkosti izvedbe, koja emanirajući s iPhonea obavija kadar, povezanost (umjetničke) zajednice samo momentalno pobjeđuje logiku razdvajanja.
Laura Poitras očekivano isporučuje najmračniji i jedini eksplicitno politički segment u antologiji, te se odmiče od sudbina pojedinaca prema sistemskoj kritici – njezin dokumentaristički prilog “Terror Contagion” prirodni je produžetak autoričinog dugogodišnjeg filmskog istraživanja invazivnih tehnologija nadzora i kontrole koje upražnjavaju svjetske vlade pa i tobožnje liberalne demokracije. U suradnji s istraživačkim kolektivom Forensic Architecture donosi uznemirujuć prikaz dosadašnjih aktivnosti izraelskog proizvođača cyber-oružja, stanovite NSO grupe čija se tehnologija koristi za progone disidenata, novinara, aktivista za ljudska prava i neistomišljenika svih vrsta diljem svijeta, od Saudijske Arabije do Meksika. Ista kompanija tijekom pandemije nudila je svoj prvi civilni proizvod, software za praćenje zaraženih i njihovih kontakata raznim svjetskim ministarstvima zdravstva. S onu stranu rata objavljenog COVID-u 19, digitalne infekcije kao činovi nasilja podmuklo se šire i stežu svoj obruč oko neposlušnih subjekata, a u ne tako nezamislivoj budućnosti potencijalno i sviju građana preko njihovih privatnih zdravstvenih podataka. Svoj klaustrofobični i tjeskobni komad Laura Poitras u maniri Screenlife žanra gradi iz Zoom snimki, 3D grafikona i prezentacija koje prepliće sa snimkama američkih policajaca (još jedan potencijalni klijent NSO grupe k tome sklon rasiziranom profiliranju) u patroli New Yorkom. Kao što upozorava Renata Salecl, pandemija je itekako pridonijela rastu autoritarnih tendencija diljem svijeta, i koliko god odbacivali tu tvrdnju kao paranoičnu konstrukciju, u pitanju je viralni košmar iz kojeg se nećemo tako lako probuditi.
Sedam sineasta otvorilo je svojih sedam pandemijskih krletki. Očekivano, rezultat je kao i kod svake antologije kvalitativno neujednačen i samo dva priloga funkcioniraju samostalno kao cjelovita umjetnička djela.
Dva najsnažnija segmenta rezervirana su za kraj, možda i stoga što se odmiču od doslovnog prikaza korona-situacije i u otklonu od konkretnog teže prema univerzalnom i transcedentnom. Epistolarni film ceste “Dig Up My Darling” Davida Loweryja prožet je tihom jezom i mračnom alegoričnosti u maniri južnjačke gotike i kratkih priča Flannery O’Connor. Negdje u Texasu starija žena zakrabuljena maskom provaljuje u napuštenu garažu i ondje otkriva šačicu pisama datiranih iz 1926. kada je velika pandemija gripe poharala New Orleans. U njima čovjek moli svojeg sina da iskopa tijelo zaraženog brata i pokopa ga u rodnoj grudi. Protagonistkinja šutke slijedi poziv mrtvih da bi im (a moguće i sebi) pružila varljivo iskupljenje. Ambijentirana je u nedefiniranu temporalnost, možebitno zamišljenu budućnost u kojoj je koronavirus ili neka nova pandemija izmaknula kontroli. Suptilno iznijansirana groteska u jednom potezu povezuje sve prijašnje i buduće pošasti i tjera nas da se zapitamo što se dešava s ljudskom zajednicom ako se ne možemo oprostiti od svojih voljenih, ako ne možemo organizirati pogrebe. Je li u pitanju racionalna, privremena mjera ili uvertira u Agambenovo permanentno izvanredno stanje, sporedno je pitanje jednom kad shvatimo da se povijest neprestano ponavlja i ovaj svijet je samo odbljesak drugih svjetova kojima od pandemije do pandemije lutaju mistični nomadi u potrazi za zorom koja nikako da svane.
U posljednjem segmentu “Night Colonies” tajlandski filmski čarobnjak Apichatpong Weerasethakul kao da pokušava vizualizirati nevidljivi virus. Njegova vizualna poema počinje sa stihom koji je dao naslov omnibusu i vodi nas u kuću usred džungle gdje tijekom kišne noći promatramo odnošaj kukaca privučenih fluorescentnim svjetlom. Ljudska bića pojavljuju se samo kroz obiteljske fotografije (možda redatelja i njegove majke?) te zvučni zapis s nedavnih prosvjeda u Tajlandu na kojima su prosvjednici zahtijevali temeljitu reformu monarhije. Film tretira found footage s onu stranu konvencionalne svijesti i percepcije, na zanimljiv način dočaravajući inverziju izvanjskog i unutarnjeg, javnog i privatnog, prošlog i sadašnjeg. Zujanje kukaca u jednom se trenutku stapa sa snimljenim glasovima i postaje ih nemoguće razaznati. Hipnotična sekvenca nameće razne asocijacije pa i filmozofske interpretacije kojima je teško odoljeti – nemogućnost procesuiranja sjećanja i događaja u posthumanoj stvarnosti, agambenovski sukob između golog života reduciranog na puko biološko funkcioniranje nasuprot političkog života satkanog od socijalnih veza, ili pak konačni obračun prirode i čovječanstva a onkraj antropocena (mnogi znanstvenici, poput Laurie Garrett, već desetljećima upozoravaju da će naše doba biti obilježeno novim bolestima koje će zbog sustavnog uništavanja prirode s insekata ili drugih životinja prijeći na čovjeka). A možda je u pitanju samo tjeskoba koja proizlazi iz nesanice da bi se rasplinula u konačnom smiraju. U svakom slučaju Apichatpongov doprinos najvjernije dočarava sveopću atmosferu društvene truleži i građanskih nemira koja je obilježila pandemijsko doba.
Sedam sineasta otvorilo je svojih sedam pandemijskih krletki. Očekivano, rezultat je kao i kod svake antologije kvalitativno neujednačen i samo dva priloga funkcioniraju samostalno kao cjelovita umjetnička djela. Ipak, uslijed prevladavajućeg tehno-medijskog despotizma i militarizacije diskursa o virusu, nasušno nam manjkaju humanističke perspektive te je svaki pokušaj filmske umjetnosti da se suoči s aktualnom situacijom dobrodošao.
