Više od tri desetljeća prošla su otkako je rumunjski diktator Nicolae Ceauşescu 1989. godine svrgnut s vlasti i pogubljen. Dulje je to razdoblje od onoga koliko je predsjedovao Rumunjskom – od prosinca 1967. do prosinca 1989. broje se dvadesetdvije godine koje su se za njegova tvrda stolovanja doimale beskonačnošću. Čak i promatračima, a kako li tek poniženim i ugnjetavanim Rumunjima. No, prolazi sve, list zelen bit će žut… Mada su posljedice sustava Ceauşescuove strahovlade u Rumunjskoj prisutne i danas, očitovane u nestabilnosti i sporosti u provođenju društveno-ekonomskih reformi i antikorupcijskih mjera, ondje već stasaju naraštaji kojima mrski silnik ne predstavlja više od malne nežive povijesne figure, lika, fotografije iz tuđe prošlosti, čiju nazočnost ćute više mitskom, pripovjednom, negoli zbiljskom. Rumunji rođeni u 21. stoljeću o negdašnjem tlačitelju mogu razmišljati s povijesne distance koja im omogućuje racionalno-emocionalni odmak kakav, sve da su i htjeli, nisu mogli imati oni koji su kusali Ceauşescuovu čizmu. Uzgredice, Nicolae Ceauşescu je kao mladić šegrtovao u postolara, za što je rumunjska riječ cizmar (izgovara se čizmar), što će kao svoje zanimanje i navesti u nekim dokumentima iz toga razdoblja, a takvim će ga u jednom prizoru filma “Za mene si ti Ceauşescu” / “You Are Ceauşescu to Me” / “Pentru mine tu eşti Ceauşescu” (2021) Sebastiana Mihăilescua, koji se natječe u regionalnoj konkurenciji 18. ZagrebDoxa, predstaviti i jedan od naturščika koji ga tumače.
Gledajući “Za mene si ti Ceauşescu”, zaključujemo ovako: Mihăilescu je naumio snimiti igrani film o mladićkim danima Nicolaea Ceauşescua, rođenog 1918. u siromašnoj, mnogočlanoj seljačkoj obitelji, djelo smješteno u 1930-e i 1940-e godine, u doba kada je mladi komunist, član ilegalne Komunističke partije od svoje četrnaeste godine, već bio zatvaran zbog svojih uvjerenja i shodnog djelovanja. Dokumenti njegovih nadređenih ne opisuju ga, međutim, laskavim riječima. Među inime, ispisujući konstruktivne kritike i karakterizacije, drugovi smatraju da ne pokazuje smisao za zajedništvo, da je ironičan i sklon agresivnom ponašanju. Njegovi tadašnji govori, pak, zvuče idealistički dobrohotno – zalaže se za slobodu, dostojanstvo i bolje uvjete života radnika, seljaka, običnog čovjeka, protiv tiranije, zatvaranja političkih neistomišljenika… Kad koje desetljeće poslije dođe na vlast, nemilice će činiti upravo ono što ga je potlačenog trlo, življu pod sobom uskratit će sve za što se onomad (riječima) zalagao. Klasičan primjer borbe i želje za vlašću radi vlasti i stjecanja povlaštenoga položaja, a ne radi općeg dobra i pravednijeg svijeta o čemu se na tom usponu rado zbori.
Je li “Za mene si ti Ceauşescu” uopće film o Nicolaeu Ceauşescuu?
Ne prikupivši, međutim, proračun koji bi mu dostajao za zamišljeni cjelovečernji igrani film, Mihăilescu se snalazi s onime što mu je na raspolaganju, nedostatak pretvara u vrlinu. Umjesto skupoga igranoga, snimit će jeftiniji dokumentarni. Ali ne baš pravi, očekivani, standardni dokumentarac o mladosti negdašnjeg predsjednika države, nego dokumentarni film otprilike o tomu kakav bi taj prvoplanirani igrani film mogao biti da ga je mogao snimiti. Zapravo, svojevrsnu skicu nižeproračunske inačice toga imaginiranoga filma, dokumentarni zapis audicija i proba s neprofesionalnim glumcima, uglavnom tinejdžerima, koji čitaju, glume, improviziraju prizore iz scenarija. Možda bi točno mjerenje minuta pokazalo drukčije, no ovako, naoko, dojam je da “Za mene si ti Ceauşescu” sadrži znatno više igranih, negoli dokumentarnih prizora. Ti igrani prizori, doduše, nisu dovedeni do visina spremnosti i oblikovanja uobičajenih za profesionalno igranofilmsko bilježenje, već ostaju na razini pokusnog čitanja i vježbi u improviziranim okolnostima te se Mihăilescuov prvi cjelovečernji okušaj nadaje dokumentarnim zapisom (mahom) glumljenih situacija očito igranoga karaktera. Što svakako priziva glasovito i od zazivanja možda već izlizano, no zbog točnosti pronicanja i briljantnog sroka vazdazeleno zapažanje Jean-Luca Godarda o tomu da je svaki dokumentarni film djelomično igrani, a svaki igrani djelomično dokumentaran. Među ostalim i zato što je svaki igrani film dokumentarni zapis svega onoga pomno priređenoga što se u tom trenutku događa ispred kamere. Prihvatimo li očište toga razvrstavačkoga kalambura, “Za mene si ti Ceauşescu” većinom i nije drugo, osim što je priređenost (scenografije, kostima, šminke, frizura…) tek crticu iznad rudimentarne, u području naznake, smjernice toga što bi bilo kad bi se svemu tome posvetila dostojna pozornost prave produkcije.
Je li “Za mene si ti Ceauşescu” uopće film o Nicolaeu Ceauşescuu? Tekstualni predlošci jesu temeljeni na dokumentima iz Ceauşescuova života, on jest središnja figura i povod nastanka cjeline, sami se pisani dokumenti i fotografije ovda-onda pojavljuju u bljeskovito rezanim montažnim nizovima. No njegov se život i povijesno-državnička uloga (gotovo) i ne pojašnjavaju niti kontekstualiziraju, većinu toga gledatelj učitava i uokviruje sam, već prema svojim predznanjima ili neznanjima. Pretežno predstavljen u crno-bijelom, tek s ponešto kratkih odsječaka u boji, naglašeno neuredan i nekronološki, bez dramskoga razvoja i naboja – sve, međutim, autorski domišljato, odvažno, promišljeno i skladno – “Za mene si ti Ceauşescu” ponajprije je film o filmu, film o stvaranju filma, film o radosti kreativnosti u zajedništvu i o prštavoj znatiželji mladosti.
