PočetnaIntervjuiDina Pokrajac: "Ovogodišnji program Arterije možda je najcjelovitiji dosad"

Dina Pokrajac: “Ovogodišnji program Arterije možda je najcjelovitiji dosad”

-

Od 22. do 26. ožujka u zagrebačkom Dokukinu KIC održavat će se 5. Arteria – tjedan filma o umjetnicima i umjetnicama. Kao i proteklih godina, publika će moći vidjeti bogat aktualni filmski program posvećen najrazličitijim umjetnicima, uz također raznovrstan popratni, na kojem će biti govora o stanju suvremene umjetnosti i popratnim problemima koje nosi umjetničko stvaranje u današnjim, iznimno zahtjevnim vremenima. Za najavu 5. Arterije zamolili smo njenu producenticu i selektoricu, Dinu Pokrajac.

“Malo pomalo dogurali smo i do petog izdanja Arterije, a ovogodišnji program možda je najcjelovitiji dosad. Imamo devet sjajnih celuloidnih posveta i devet punokrvnih umjetnika i umjetnica – u fokusu su frontmenica X-Ray Spexa Poly Styrene, omiljeni pisac svih usamljenika Herman Heese koji spaja zapadnu psihoanalizu i istočnjačku mudrost, umjetnica iz sjene i Picassova muza Dora Maar, inovativni koreograf i plesač Merce Cunningham, prvi androgini umjetnik Tiny Tim, pionirka filmske industrije, donedavno zaboravljena Alice Guy-Blaché, argentinski skladatelj i čudo od djeteta Martín Perino, kontroverzni fotograf Helmut Newton te gnjevna kraljica no-wavea i njujorška underground poetesa Lydija Lunch. Istaknula bih posvete dvjema glazbenicama koje slušam od malih nogu. ‘Poly Styrene: I Am a Cliché’ donosi dosad neviđene arhivske snimke i raritetne dnevničke zapise, no iznad svega se iščitava kao vrlo delikatna i emotivna, ne i patetična priča o odnosu majke i kćerke. Za koautoricu filma Celeste Bell revolucionarna kantautorica je prvenstveno njezina majka koja joj baš i nije priuštila djetinjstvo iz snova, no kasnije su pronašle zajednički jezik. Provlači se pitanje kako preuzeti odgovornost za nečije umjetničko nasljeđe i istovremeno oplakivati voljenu osobu sa svim njenim vrlinama i manama. ‘Lydia Lunch: Rat nikad nije gotov’ vodi nas u doba kad su New York zvali Beirutom na Hudsonu i kada je nastala no wave scene na kojoj je žario i palio Teenage Jesus & the Jerks (jedan od četiri benda zastupljenih na kultnoj kompilaciji ‘No New York’ koju je producirao Brian Eno) predvođen transgresivnom i uznemirujuće erotičnom Lydijom Lunch. Film ‘Beth B’ prati Lydiju na turneji s njezinim novim bendom Retrovirus, s kojim je u više navrata posjetila i Zagreb, a Lydia dijeli i neke dosad nepoznate osobne detalje. Nakon gotovo pet desetljeća na pozornici ne pokazuje znakove posustajanja, a njezin veličanstveni razorni bijes s godinama poprima auru uzvišenosti”, počinje naš razgovor selektorica Arterije.

Dokumentarce o umjetnicima prati glas klasično-televizijskih, arhivskih uradaka. Ima li u ovogodišnjem programu neki film koji možda nadilazi ovu uobičajenu formu?

“Pri selekciji uvijek nastojim da odabrani filmovi osim što se bave umjetnicima koji su mi zanimljivi zbog svojeg opusa ali i kao ličnosti, budu i formalno inovativni i odudaraju od klasičnih talking heads dokumentaraca. Mnogi od njih nalaze vrlo zanimljive načine da se poigraju s arhivskom građom, a kako nas Pierre Nora podučava, moderno pamćenje iznad svega je arhivističko. U filmu ‘Tiny Tim: Kralj na jedan dan’ bajkovita priča o autsajderu čija je slava bila kratkog daha, na zanimljiv je način prožeta animiranim sekvencama, dok u ‘Budite prirodni: Neispričana priča Alice Guy-Blaché’ prekapanje po prašnjavim arhivima i izblijedjelim filmskim trakama, uz naraciju Jodie Foster, pratimo poput uzbudljivog detektivskog romana. ‘Cunningham’ zahvaljujući 3D plesnim scenama postaje korporalno iskustvo popriličnog intenziteta kako i priliči dokumentarcu o velikanu plesne umjetnosti. ‘Solo’ je pak djelo nevjerojatno senzibilnog opservacionizma o življenju i stvaranju uz mentalnu bolest, prožeto divnim krupnim kadrovima Perinovih ruku dok u odsustvu pravog klavira stvara nijemu glazbu na stolovima, stolicama, ili pak lupkajući po travi. Redatelj filma Artemio Benki nažalost je umro 2020. nakon duge borbe s rakom, ali njegov posljednji film krasan je izdanak filmskog humanizma”, govori nam Dina.

Arteria će i ove godine imati bogat popratni/govorni program.

“Na svakoj dosadašnjoj Arteriji davali smo veliki prostor govornim programima jer nastojimo pojedine karizmatične umjetničke figure upotrijebiti kao uvertiru u promišljanje nekih od ključnih problema suvremene umjetnosti, pa tako i ove godine. Na otvorenju ćemo o Poly Styrene razgovarati s kustosicom MSU-a Leilom Topić koja je prije nekoliko godina kurirala filmski program ‘Femi Punk’ u sklopu Subversive Festivala, te pjevačicom i frontmenicom Elementala Mirelom Priselac Remi. Fokusirat će se na to kako umjetnice stvaraju prostore slobode kroz glazbu, pisanje, aktivizam i DIY kulturu. Doru Maar i njezin nedovoljno valoriziran opus predstavit će dr. sc. Sandra Križić Roban, povjesničarka umjetnosti i voditeljica Ureda za fotografiju, a nakon projekcije filma ‘Solo’ razgovarat ćemo o borbi s mentalnom bolešću u kontekstu života umjetnika, kao i o muzikalnoj terapiji odnosno liječenju glazbom. Opće je poznato da glazba može utjecati na bolje fizičko, duhovno, društveno ili emotivno stanje čovjeka, no u slučaju argentinskog pijanista Martína Perina u pitanju je dvojak odnos – glazba ga zbog njegova perfekcionizma istovremeno tjera preko ruba mentalnog zdravlja, no ujedno mu pruža jedinu utjehu i nit spasa za nošenje sa životnim nedaćama. Sugovornici će nam biti psihijatar Hrvoje Handl i pijanistica Virna Kljaković te muzikologinja i novinarka Iva Lovrec Štefanović. Velikog plesača i koreografa Mercea Cunninghama predstavit će plesačica, edukatorica i plesna kritičarka Iva Nerina Sibila koja je o Cunninghamu nadahnuto pisala za Kretanja – časopis za plesnu umjetnost, a pobliže će se osvrnuti i na vrlo plodnu umjetničko-ljubavnu suradnju Cunninghama i skladatelja Johna Cagea. Bit će riječ i o tome kako je to stvarati uz pomoć tijela – instrumenta koji plesač ili plesačica stalno usavršava a on stalno propada”, odgovara Dina Pokrajac na naše pitanje i nastavlja:

“O nobelovcu Hermanu Hesseu razgovarat ćemo s piscem Borisom Perićem koji je preveo njegove ‘Priče o sablastima i vješticama iz Rajnskog antiquariusa’, kao i ‘Putovanje na Istok: pripovijest’; te asistenticom na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Aidom Alagić Bandov. Kontroverzne fotografije Helmuta Newtona kontekstualizirat će modni kritičar i veliki ljubitelj filma Nenad Korkut, koji se nedavno osvrnuo za njegov opus i za StoryBook. Kako je moguće da je pionirka filma Alice Guy-Blaché snimila više od tisuću filmova a da je njeno ime donedavno bilo nepoznanica u službenoj povijesti filma, uključujući i slavnu ‘Povijest filmske umjetnosti’ Georgesa Sadoula koji ju tek ovlaš spominje, razgovarat ćemo s jednim od naših najagilnijih povjesničara filma Danielom Rafaelićem koji je i sam otkrio niz izgubljenih filmova te će nam približiti funkcioniranje filmskih arhiva. S kulturnom antropologinjom Sonjom Leboš, koja je ujedno i velika obožavateljica Lydije Lunch, razgovarat ćemo o New Yorku prije gentrifikacije, malignoj normalnosti i podrivanju temelja patrijarhata, hiperseksualnosti i razbijanju začaranog ciklusa nasilja koji se perpetuira diljem svijeta.”

Među odabranim filmovima vidjet ćemo i jedan hrvatski, točnije manjinsku koprodukciju ‘Tiny Tim: Kralj na jedan dan’.

“Riječ je o jedinom domaćem filmu u programu, švedskog redatelja Johana von Sydowa i hrvatskog koproducenta Sekvence, koji je nepravedno prošao ispod radara uslijed COVID pandemije i nije još imao svoju zagrebačku premijeru. Priča je to o dobroćudnom marginalcu, pjevaču u falsetu i sviraču ukulelea. Herbert Butros Khaury poznatiji pod umjetničkim imenom Tiny Tim smatra se prvim androginim umjetnikom, a neosporan utjecaj izvršio je na mnoga glazbena imena – od Boba Dylana preko Marilyna Mansona, Alicea Coopera i The Tiger Lillies do Lady Gage. Pop-kulturna saga o usponu i padu jednog ekscentrika nažalost nema sretan kraj, no iako je Tiny Tim bio kralj samo na jedan dan, njegova kruna u ovom filmu ponovno zasljepljujuće blješti – kao što je John Lennon onomad rekao: ‘Tiny Tim for president, oh Tiny Tim for queen!’. Tome itekako doprinose i sjajne monokromatske animacije našeg vodećeg animatora Marka Meštrovića, kojemu je njegov novi autorski uradak ‘The Raft’ nedavno donio Oktavijana za najbolji animirani film. Film je to koji propituje autsajdersku poziciju u umjetnosti, odnos margine i mainstreama te pokazuje što se događa kad istekne tvojih 15 minuta slave. Kao jedan od sugovornika sa svojim britkim opservacijama pojavljuje se i veteran njujorškog underground filma Jonas Mekas. Nakon premijere imat ćemo i razgovor s hrvatskim članovima filmske ekipe: to su producent Bojan Kanjera, animator Marko Meštrović i snimatelj Damir Kudin, a razgovor će moderirati filmski kritičar Boško Picula“, govori Pokrajac.

Naše posljednje pitanje odnosilo se na jednu od prethodnih najava Arterije Dine Pokrajac, u kojoj je govorila da festival želi informirati javnost i “o kompleksnosti i zahtjevnosti umjetničke egzistencije”. Na što se točno odnosi ova izjava?

“U sveopćoj dezintegraciji naše civilizacije umjetnici su sve više primorani na natjecanje s masovnom proizvodnjom i pribjegavanje senzacijama kako bi doprli do naših zatvorenih umova. Pritom često koriste izlizane trikove nalik onima koje koriste reklamne kompanije kako bi privukle našu pažnju. Arteria nastoji dati prostor onima koji se svesrdno odupiru ovoj mašineriji spektakla i prisežu vjernost kredu Johna Baldessarija: ‘I Will Not Make Any More Boring Art’. Jedna od tema koje prožimaju ovogodišnju Arteriju tiče se politika zaborava i reprezentacija. Primjerice Dora Maar je prvenstveno i dalje poznata kao Picassova muza i po tome što ju je njezin ljubavnik pomalo sadistički ovjekovječio kao ‘Ženu koja plače’. Njezine fotografije iz doba nadrealizma još su koliko-toliko poznate, no godine nakon fatalnog susreta s Picassom potpuno su prešućene, a Maar je više od četrdeset godina predano tkala svoj vrlo osebujan i nedovoljno valoriziran slikarski opus. Na sličan način je Alice Guy-Blaché donedavno bila (nehotice?) izbrisana iz filmske povijesti u koju se danas ponovno upisuje. Postavlja se pitanje kako se stvaraju umjetnički kanoni, tko odlučuje o tome tko je velik/a umjetnik/ca”, govori Dina i prisnažuje za kraj:

“Nekolicina filmova bavi se mentalnim zdravljem i njegovom fragilnošću (‘Solo’ i ‘Poly Styrene: I Am a Cliché’), dok nam Lydija Lunch govori o malignoj normalnosti kao najgoroj vrsti ludila i zašto je umjetnost za nju ljekovita i terapeutska. Neki filmovi vrlo detaljno razlažu minuciozan radni proces u pozadini kreacije (‘Cunningham’) čime se otklanjaju od stereotipa genijalnog stvaratelja i instantnog nadahnuća. ‘Helmut Newton: Perverzija i ljepota’ također donosi neka zanimljiva pitanja, na koje se ne može dati jednoznačan odgovor. Njegovi snažni i subverzivni prikazi žena često su izazivali nedoumicu: je li osnaživao svoje subjekte ili ih tretirao kao seksualne objekte? Susan Sontag žustro ga je optužila za mizoginiju. S druge strane, u današnjoj eri novog puritanizma neki muzeji raspravljaju o tome treba li pojedine Newtonove radove sakriti od očiju javnosti zato što su nemoralni, čime se dotičemo i pitanja cenzure. Što god mislili o njegovim fotografijama, ne može se osporiti da Newton pozicionira žensko tijelo u intrigantan prostor tenzije.”

Još jednom ponavljamo – za nekoliko dana, točnije od 22. do 26. ožujka, u zagrebačkom Dokukinu KIC održavat će se 5. Arteria – tjedan filma o umjetnicima i umjetnicama. Ulaz po pojedinoj projekciji iznosi 20 kuna, a opširnije informacije mogu se dobiti na sljedećoj poveznici.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije