Među pet za Oscar nominiranih naslova u kategoriji najboljeg dugometražnog dukumentarca ove godine, našao se i film njujorške redateljice kineskih korijena Jessice Kingdon “Ascension” (2021), opservacijski uradak koji bilježi tamnu stranu ekonomskog uspona Kine i njenu pretvorbu u konzumerističko društvo. Ovaj film na više načina srodan je recentnom osvajaču Oscara za najbolji dokumentarac, Netflixovom “American Factory” (2019) Stevena Bognara i Julije Reichert u produkciji kuće obitelji Obama, koji je prikazivao kako izgleda kad kineska tvrtka djeluje na američkom tlu. To pogotovo vrijedi za segmente ranijeg filma snimljene u Kini, pa ćemo tako i u “Ascension” gledati nama nadrealne prikaze radnika primoranih pjevanju hvalospjeva svojoj kompaniji i slične strahote kakve se mogu izroditi samo kad se spoje najgore tendencije između komunističkog i kapitalističkog svjetonazora.
Ipak, najupečatljiviji momenti iz filma Kingdonove javljaju se u njegovim prvim minutama, kada se apsurdi kineske radne etike dočaravaju bez riječi vizualno impresivnim kadrovima za koje je uz redateljicu zaslužan i snimatelj Nathan Truesdell: vidimo iscrpljene radnike koji za sitan novac rade naporne poslove poput proizvodnje plastičnih boca, umjetnih božićnih drvaca i lutaka za seks. No, kada narativ od slike praćene nelagodnom ambijentalnom glazbom Dana Deacona preuzima puki govor, film postaje manje intrigantan, pa čak i zamoran. Na scenu tada stupaju influenceri, mladi Kinezi na ekonomskim seminarima opsjednuti zarađivanjem maštanih milijuna u budućnosti, skupina pripravnika koji se izučavaju za batlere i slično. Svjedočenje kulturi opsjednutoj zaradom na neki način još više uznemiruje od scena umornih trudbenika u tvornicama, a Kingdon ne pretjerano suptilno slaže nasumični mozaik sastavljen od tog kontrasta. Društvo koje prikazuje “Ascension” gotovo je u potpunosti dehumanizirano – radnicima je gotovo robovlasničkim uvjetima oduzeto dostojanstvo, dok oni koji zgrću novac djeluju kao da su za to prodali dušu i izgubili ljudskost. Na istoku odzvanjaju sasvim isprazne parole kakve, primjerice, u Sjedinjenim Državama više ne mogu proći; glorificira se napredak, iako vidimo da se žene i dalje tretira na način koji bismo lako mogli okarakterizirati kao okamenjeni povijesni seksizam. Kingdon ukazuje na apsurde kineskog kapitalizma, pa je tako posebno zabavno vidjeti kako se tiskaju proizvodi sa sloganom “Keep America Great” bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, čiji se vanjskopolitički program sastojao upravo od antagoniziranja Kine.
Kakvi su izgledi da “Ascension” ode kući s Oscarom za najbolji dokumentarac? Ne pretjerani, zapravo bi riječ bila o velikom iznenađenju.
No, možda smo dosad već donekle kolektivno osvijestili činjenicu da puko ganjanje zarade i bogatstva ne oplemenjuje život na zemlji. Iz tog kuta zato se uglavnom čini kako nam “Ascension” ne kazuje mnogo toga novog. Zapravo, film nas ostavlja s osjećajem da bi mogao biti mnogo bolji da ga je redateljica odlučila ispričati bez riječi kao u njegovoj prvoj trećini, jer sve što u njemu zapravo čujemo iz ljudskih usta svodi se na floskule. U trenucima tišine, u radu strojeva, u licima radnika koji se bore sa snom što im sklapa oči i u šarenim kadrovima obilja proizvoda, ima neke dirljive poetičnosti. Nasuprot tome, nadrifilozofija privrede koju promoviraju protagonisti banalna je koliko i nakaradna te ne zaslužuje pozornost koju joj Kingdon pridaje. I za kraj, kakvi su izgledi da “Ascension” ode kući s Oscarom za najbolji dokumentarac? Ne pretjerani, zapravo bi riječ bila o velikom iznenađenju. Dio razloga za to možda možemo potražiti i u činjenici da je ranije spomenuti “American Factory” slične tematike nagrađen prije tek dvije godine. Mnogo je vjerojatnije da će se pobjednika tražiti između još uvijek favoriziranog glazbenog filma “Summer of Soul” (2021) Questlovea te danskog “Bijega” / “Flee” / “Flugt” (2021) Jonasa Pohera Rasmussena koji je bez presedana nominiran u tri kategorije: najboljeg dokumentarca, najboljeg stranog filma i najboljeg animiranog filma.
