Za novozelandskog oskarovca Petera Jacksona ne može se reći da uvijek poznaje pravu mjeru kad je u pitanju opseg vlastitih filmova. Ako je njegova ekranizacija sage “The Lord of the Rings” zavrijedila tri epska nastavka ukupnog trajanja između 560 i 680 minuta (ovisno je li riječ o redovnoj ili proširenoj verziji), a čemu u prilog ide sedamnaest osvojenih Oscara od trideset nominacija, to svakako ne vrijedi i za njegovu sljedeću trilogiju snimljenu prema tanašnom dječjem knjižuljku “Hobbit” istoga autora J.R.R. Tolkiena, čija bi radnja realno stala i u jedan cjelovečernji film. Tako odluka da se i od prednastavka “Gospodara prstenova” stvori zasebna filmska trilogija djeluje više kao osmišljeni plan za zgrtanje novca na temelju uspjeha prethodnika, nego autorski opravdan pothvat. Kad je najavljeno da će sljedeći Jacksonov projekt, proizveden za streaming servis Disney+, biti temeljen na materijalu najuspješnije rock grupe u povijesti, The Beatles, snimljenom za, kasnije će se pokazati njihov posljednji studijski album “Let It Be” (izašao u svibnju 1970. godine), mašta ljubitelja glazbe kolektivno je zaškakljana. Dijelovi tih snimki prethodno su objavljeni u istoimenom filmu Michaela Lindsay-Hogga (“Let It Be”, 1969.) koji je pratio ploču, ali taj se dokumentarni uradak uglavnom koncentrirao na samu glazbu te na legendarni i posljednji nastup Beatlesa uživo na krovu zgrade njihovoga studija u 3 Savile Rowu.
Pratitelji Jacksonovog rada znaju da je Peter već briljirao na području dokumentarnog filma nastalog na tehničkom osvježavanju arhivskog materijala s “Nisu imali kada odrasti” / “They Shall Not Grow Old” iz 2018., kada je novi život udahnuo u sto godina stare snimke iz Prvog svjetskog rata, obojivši ih i povećavši frame rate kako bi stvorio dojam da gledamo kakav suvremeni videozapis. No, kako su počele pristizati vijesti da film o Beatlesima koji će nositi naslov “Get Back” (prema prvom singlu proizašlom sa sessiona koje prati) neće biti tek kratki pogled iza kulisa, već još jedan trostruki mamut čije trajanje doseže gotovo osam sati, morali smo se zapitati je li u pitanju još jedan slučaj nepotrebnog pretjerivanja poput trilogije “Hobbit”.
Tko god je u životu proveo određeno vrijeme u glazbenim studijima znat će da je proces snimanja albuma često zamoran i repetativan posao u kojem vrlo rijetko uživaju i sami glazbenici. Tko bi želio gledati osam sati takve aktivnosti na filmu, pa makar je u pitanju i vjerojatno najveći bend u povijesti popularne i rock glazbe? Ako s takvim pitanjima u glavi čovjek započne gledati prvi od tri nastavka mini-serijala “The Beatles: Get Back” (2021), negativan odgovor dobit će vrlo brzo. Naime, većina gledatelja poželjet će vidjeti svih šezdeset sati materijala iz kojih je Jackson sazdao svoju seriju, pod uvjetom jednako dobre izvedbe kao u “Get Back”. A tamo nalazimo Beatlese u terminalnoj fazi benda, kad novine već naširoko bruje o njihovom neminovnom raspadu, a incidenti poput onog u kojem gitarist George Harrison napušta snimanje u prvim danima te sve intenzivnija razmišljanja pojedinih članova o samostalnim karijerama, u svakom smislu opravdavaju crne prognoze vezane za održivost najprofitabilnijeg glazbenog projekta šezdesetih. Nominalni frontmen i vođa benda John Lennon čini se dobre volje i raspoložen za šalu, no ta je činjenica više vezana za njegovu zaljubljenost u performericu Yoko Ono koja ga u stopu prati (i ide na živce kolegama, koliko vjerojatno i gledateljima), nego za stvarnu zainteresiranost za rad na albumu. Tereti autorstva kao i uvođenja određene discipline u sastav tako su najviše na plećima kantautora i multi-instrumentalista Paula McCartneyja, koji provodi svoju predanu radnu etiku i održava bend u pogonu kako bi se dovršio nimalo lagan zadatak. Naime, unutar siječnja 1969. Beatlesi moraju snimiti album, te prema ugovoru i prateći film, kao i održati prvi javni nastup nakon samonametnute višegodišnje koncertne neaktivnosti.
Značajan dio serije upravo je posvećen brainstormingu koji bi trebao iznjedriti plan prema kojem će se svaka od tih zadaća izvršiti, jer u samom početku ideja ili nema dovoljno, ili ih je pak previše. Za film je najprije odlučeno da neće biti iscrpljujuće igrano ostvarenje poput “A Hard Days Night” (1964) ili “Help” (1965), već dokumentarni zapis rada na albumu i nastupa. Ali gdje će se održati koncert? Spominju se Afrika, pa čak u šali i Jugoslavija. No, kako dani odmiču, slika u glavama glazbenika počinje se stvarati, a pred očima gledatelja odjednom se formira cijeli projekt kako vjerojatno nikad prije nije zabilježeno na filmu. Primjerice, u jednom trenutku gledamo Paula kako nabija neke akorde na gitari i počinje pjevušiti melodiju i nešto što bi moglo nalikovati na tekst pjesme. U tom trenutku bubnjar Ringo Starr zaplješće u ritmu i upravo svjedočimo točno onom trenutku u povijesti kada je nastala pjesma “Get Back”, klasik koji smo u životu čuli već nebrojeno puta. Takvim trenucima i u stvarnom životu priliku imaju svjedočiti vrlo rijetki, dok ih je na filmu gotovo nemoguće i zamisliti, pogotovo u slučaju bendova kalibra Beatlesa.
Od početnih nesuglasica zapodjenutih u filmskom studiju Twickenham gdje su započeli radove na albumu, preko sati predanog stvaranja u studiju vlastite korporacije Apple, pa sve do trijumfalnog finala na hladnim zimskim krovovima Londona, ovo je putovanje poput ni jednog drugog. Zahvaljujemo Lindsay-Hoggu, Jacksonu i bendu te im ovim putem poručujemo da su prošli na audiciji.
Opsežni materijal Michaela Lindsay-Hogga jednostavno vrvi od takvih i sličnih momenata, poput primjerice Paulove vidovnjačke izjave: “Kad ljudi ovo budu gledali za pedeset godina, reći će da se bend raspao zato što je Yoko sjela na pojačalo”; ili kreativnog sukoba između Georgea Harrisona i Paula McCartneyja, a koji će rezultirati Georgeovim kratkotrajnim napuštanjem benda na kraju prve epizode, već viđenim u izvornom filmu “Let It Be” Lindsay-Hogga. Komentirajući novonastalu situaciju Lennon će lakonski (sarkastično?) predložiti raspodjeljivanje Georgeove opreme i pozivanje Erica Claptona umjesto legendarnog gitarista Beatlesa. To se, naravno, neće dogoditi, ali u jednom trenutku bit će doveden dodatni glazbenik, sjajni klavijaturist Billy Preston, koji će u dinamiku benda unijeti dodatnu svježinu i energiju u ulozi dodatnog Beatlea.
Premda će prosječnom gledatelju od bezbrojnih ponavljanja vjerojatno na uši izlaziti ikoničke pjesme poput “Let It Be”, “Don’t Let Me Down” ili “Two of Us”, nemoguće je ostati ravnodušan prema čaroliji koja se odvija na ekranu. O Beatlesima smo imali već priliku vidjeti mnoge filmove, od klasičnih dokumentaraca o pojedinim članovima među kojima se izdvaja deset godina stari “George Harrison: Living in the Material World” (2011) o Georgeu Harrisonu u režiji velikog Martina Scorsesea, do ovogodišnje nadahnute serije “McCartney 3,2,1” (2021) Zacharyja Heinzerlinga koja otkriva pozadinu nastanaka brojnih uspješnica benda. Ipak, “The Beatles: Get Back” je i u usporedbi s najboljima kategorija za sebe. Uopće, u povijesti žanra glazbenog dokumentarnog filma rijetko ćete naći primjer cinéma véritéa, koji daje toliki uvid u nečiji rad, a još manje osigurava nevjerojatan užitak gledanja. Od početnih nesuglasica zapodjenutih u filmskom studiju Twickenham gdje su započeli radove na albumu, preko sati predanog stvaranja u studiju vlastite korporacije Apple, pa sve do trijumfalnog finala na hladnim zimskim krovovima Londona, ovo je putovanje poput ni jednog drugog. Zahvaljujemo Lindsay-Hoggu, Jacksonu i bendu te im ovim putem poručujemo da su prošli na audiciji.
