PočetnaRecenzije19. Human Rights Film Festival: "Gospodin Landsbergis" - Teksture "pjevačke revolucije"

19. Human Rights Film Festival: “Gospodin Landsbergis” – Teksture “pjevačke revolucije”

-

“Ne jede, ne spava, ne odmara se – samo radi!” Tako o Sergeju Loznici zbori bliska suradnica Maria Choustova, partnerica u njihovoj producentskoj tvrtki Atoms & Void. Djelujući takvim radnim elanom, Loznica je u 2021. premijerno prikazao dva nimalo jednostavna, odlična dokumentarna filma sastavljena (mahom) od arhivskih materijala, što sagledavaju burne događaje smještene na istok nekadašnjeg SSSR-a. Dvosatni “Babin Jar. Kontekst” / “Babi Yar. Context” (2021), o Ukrajini u Drugom svjetskom ratu, premijerno je prikazan u srpnju, na 74. Filmskom festivalu u Cannesu, a četverosatni “Gospodin Landsbergis” / “Mr. Landsbergis” (2021), o borbi za osamostaljenje Litve 1989.-1991., u studenome, na 34. IDFA-i u Amsterdamu, gdje je nagrađen Grand Prixom te nagradom za montažu Lozničinom čestom-stalnom suradniku, Litavcu Danieliusu Kokanauskisu. Oba su filma u nas premijerno prikazana na jučer završenom 19. Human Rights Film Festivalu u Zagrebu.

Četverosatno trajanje “Gospodina Landsbergisa” unaprijed se čini zahtjevnim gledateljskim pothvatom, no Loznica se nije zamarao bojaznima oko prijama. Osvrćući se na satnicu rekao je da bi kraćenjem film izgubio smisao i da smatra kako tih 246 minuta proleti učas, ponajprije zbog toga što je središnji lik, u vrijeme snimanja 87-godišnji Vytautas Landsbergis, silno zanimljiv i karizmatičan čovjek i retor. Istina, Landsbergisa, istaknutu i po svemu sudeći ključnu osobu litavskog osamostaljenja, rese nerazmetljiv, gotovo skroman, ali odlučan i uvjerljiv nastup, govori razložno i razumljivo, pozornost plijeni smirenom opuštenošću i jasnom usredotočenošću, a iznimno inteligentno predočavanje oplahnuto je duhovito ironijskim odmakom popraćenim povremenim smiješkom na usnama i u oku, što, međutim, ne potkopava ozbiljnost i značaj izrečenoga i promišljenoga. Razgovori s njim, koje je u ljeto 2020. vodio sam Loznica – odluka o izradi filma donesena je tek koji mjesec prije, u ožujku 2020. – održani su u osunčanoj okućnici, s treperavim lišćem u pozadini, s Landsbergisom udobno smještenim u vrtnom naslonjaču od ratana, snimljenim uvijek iz istoga kuta u inačicama blizog plana. Taj vizualno jednostavan novosnimljeni materijal zauzima otprilike polovinu filma, izmjenjujući se s raznorodnim arhivskim snimkama. Ovjereni majstor, gotovo i opredjeljenik oblikovanja slikopisne građe iz arhiva u dojmljive i pregledne cjeline što predstavljaju ili opisuju određene povijesne događaje, Loznica ih niže slijedom usklađenim s onime Landsbergisova usmenoga izlaganja. Taj se odmjereni tempo ne razlikuje od onoga kojim Loznica i inače najradije brodi, pa se najizglednijim čini da je riječ o sretnom izboru sugovornika koji diše slično kao i autor. Sretnom ne u smislu slučajnosti, nego srdačnog i međusobno uvažavajućeg prepoznavanja i razumijevanja, što je – duhovno-misaoni puls – vjerojatno i bio razlog uzajamne privlačnosti.

Četverosatno trajanje “Gospodina Landsbergisa” unaprijed se čini zahtjevnim gledateljskim pothvatom, no Loznica se nije zamarao bojaznima oko prijama. Osvrćući se na satnicu rekao je da bi kraćenjem film izgubio smisao i da smatra kako tih 246 minuta proleti učas, ponajprije zbog toga što je središnji lik, u vrijeme snimanja 87-godišnji Vytautas Landsbergis, silno zanimljiv i karizmatičan čovjek i retor.

Dokumentirajući (tuđim) autentičnim snimkama s poprišta put Litve od sovjetske savezne republike do nezavisnosti, Loznica zahvaća od 23. kolovoza 1988. do 17. rujna 1991. godine. Postupno, ne brzajući, vizualno uredno i upečatljivo, čak pomalo hipnotički, no vazda naizglednim pristupom nevidljivog, neuplitačkog službenika koji samo birokratsko činovnički organizira, klasificira i prezentira, a svojim postupcima ne intervenira i ne interpretira. Lako uočljivih autorskih upliva uistinu nema – kao ni naknadno dodane filmske glazbe, ni glasovnog komentara, ni objašnjenja koja bi nadmašivala ispisivanje nadnevaka, mjesta zbivanja i naziva događaja – no dojam tihe neizvjesnosti, muklog valjanja neumitnoga i prigušenog iščekivanja sljedećega, nazočan u većini Lozničinih dokumentarno-arhivskih filmova, nije plod djelovanja nezainteresiranog dužnosnika, nego vještog i predanog autora koji se, možda i ne mogavši drukčije, priklonio takvom izrazu. Dok je zlokobno potresan “Babin Jar. Kontekst” sniman na filmskoj vrpci te kontrapunktno mračnom sadržaju plijeni i vizualnom ljepotom, mirni prosvjedi nenasilnih taktika i strategija pregovora litavske (i susjednih baltičkih država) pjevačke revolucije – do nasilja je došlo tek nakratko, napadom sovjetskih trupa – pretežno su bilježeni vizualno znatno manje zanosnim elektromagnetskim postupkom (videovrpce) čija je kvaliteta zapisa tijekom vremena i znatnije urušena. Ipak, vrijeme čini svoje i u pogledu percepcije – tridesetak godina poslije, ružnjikavi, nisko zasićeni, valerima siromašni, svjetlosno ograničeni, teksturama šturi videozapisi kao da su namrli određenu patinu šarma vezanosti uz razdoblje u kojem su bili u upotrebi. Pa baš takvi – dakako, restaurirani koliko je bilo moguće – doprinose doživljaju tog povijesnog trenutka. Slobodnim pristupom u iste odsječke uvrštavajući, odmjenjujući, redajući snimke različitih formata, razlučivosti, registrirane na različitim medijima, crno-bijele i u boji, Loznica nenametljivo dodatno oživljava duh doba demokratskih promjena.

Litva je, po nekim kriterijima, prva bivša sovjetska država koja je u vrijeme perestrojke stekla nezavisnost, a taj je put, od prosvjeda, preko samoproglašenja, do europskog i sovjetskog priznanja i potpisivanja sporazuma ovdje predočen kronološki, u epizodama što oslikavaju ili prikazuju važnije korake, popraćene današnjim prisjećanima i tumačenjima Landsbergisa koji je 1990.-1991. bio Predsjednik vrhovnog vijeća Republike Litve, što bje (malne) istoznačno s predsjednikom države, a prije toga je, dotad sveučilišni profesor, bio jedan od osnivača i čelnik političke organizacije Sąjūdis (Pokret), predvodnika borbe za nezavisnost Litve. Lozničino udivljenje prema Landsbergisovu liku i djelu rezultiralo je i prvim njegovim dokumentarnim (povijesnim) filmom u kojem je jasnije izdvojio protagonista i antagonista. Prvi je, dakako, Landsbergis, a drugi tadašnji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov, ovdje, kroz Landsbergisovu prilično uvjerljivu vizuru, barem iz gledišta Litavaca, oslikan u negativnom svjetlu, različito od prevladavajućeg poimanja o dobrohotnosti njegove osobe i nakana, kakvim ga prikazaše i dva novija filma suvremenih značajnika dokumentaristike, zamalo ushićeni “Susret s Gorbačovom” / “Meeting Gorbachev” (2018) Wernera Herzoga i Andréa Singera te nešto oprezniji “Gorbačov. Raj” / “Gorbachev. Heaven” (2020) Vitalija Manskoga.

"Gospodin Landsbergis" / "Mr. Landsbergis"

O FILMU:

Režija: Sergej Loznica
Scenarij: Vytautas Landsbergis i Sergej Loznica
Producenti: Uljana Kim, Sergej Loznica i Maria Choustova
Direktor fotografije: Povilas Baltinas
Montaža: Danielius Kokanauskis
Zemlje podrijetla: Litva / Nizozemska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 246 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije