Iz Sarajeva za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Nakon petodnevnih projekcija, radionica i pokušaja uspostave naglo prekinutih predpandemijskih odnosa, sinoć je u Sarajevu završio 4. AJB DOC (10. – 14.9.). Dodijeljene su nagrade najboljim ostvarenjima prema mišljenju žirija natjecateljske konkurencije (Jamel Dallali, Una Gunjak i Veton Nurkollari), odnosno programskog žirija (Đani Hasečić, Lejla Dedić i Sead Kreševljaković). Najboljim filmom u natjecateljskoj selekciji proglašen je film hrvatskog autora Damira Markovine, “Čekaj me” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Osoba D; 2021.) zbog, kako navode, zrelog prikaza karaktera i kompleksnih obiteljskih odnosa.
U usporedbi s natjecateljskom programskom cjelinom, ovaj film nadilazi klasičnu strukturu karakterističnu za televizijski dokumentarac, a unosi autorsku vizuru. Utoliko ga je moguće prepoznati kao cjeloviti rad u kojem redatelj istovremeno naglašava detalje, priču, ali i vlastiti odnos prema temi. Ipak, kao što smo već pisali, teško je negirati da hrvatska produkcija nije zasićena istim pristupom na tematskoj, strukturalnoj i režijskoj razini, a da originalni ili novi pristup izostaje. Žiri je Posebno priznanje dodijelio filmu “Brotherhood” / “Čiary” (2021) talijanskog autora Francesca Montagnera, koji studiozno i opservacijski otkriva sliku odgoja unutar ruralnog okruženja, a čije su ideološke pretpostavke često isključive. Bez unaprijed zadanog stava, gledatelju je dopušteno da zaključke iznese sam.
Programski je žiri nagradu dodijelio indijskom filmu “Writing With Fire” (2021) redatelja Rintu Thomas i Sushmita Ghosha, koji tematizira ulogu medija i potencijala koji u preodgoju društva mogu imati, a što je za Festival, usko vezan uz novinarstvo i televizijski medij, od primarnog interesa. Uz najave novih ambicioznih projekata sljedeće godine koji će se fokusirati na produkciju i stvaranje filmova, završena je još jedna priča. Pritom je važno naglasiti da se publika vratila u kina, a situacija se normalizirala do mjere do koje je to u trenutnim uvjetima moguće.
Festivalsku je atmosferu podcrtao posljednji prikazan film “Slike iz života bosanskohercegovačkog filma” Mustafe Mustafića, izrazito važan rad posvećen povijesti bh. filma, a koja se nužno preklapa s poviješću filma jugoslavenskih prostora, s kojima dijeli ponešto od stilskih odlika ili trendova vremena. Poentirano je pak najvažnije, a što nam je svima zajedničko – izostanak osmišljene i sustavne kulturne politike, koja bi ciljano ulagala i razvijala kinematografiju, a koju ne čini samo film, već i sve komplementarne djelatnosti. Tek je to preduvjet razboja dinamične scene u kojima se stavovi razilaze i sastaju, najvažnije komuniciraju.
Opširnije o svim spomenutim filmovima, kao i onima s prethodnih dana 4. Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans, pisat ćemo uskoro u našem tradicionalnom, detaljnom završnom osvrtu.
