PočetnaNajaveKratki utorak: Poetski dokumentarci Margaret Tait

Kratki utorak: Poetski dokumentarci Margaret Tait

|

Novi Kratki utorak u zagrebačkom kinu Tuškanac danas (utorak, 22.6. u 21 sat) donosi poetske dokumentarce škotske liječnice, pjesnikinje i filmašice Margaret Tait, koju neki nazivaju i najbolje čuvanom tajnom avangardnog filma. Bit će prikazano pet njenih radova snimljenih na 16-mm filmskoj traci iz raznih faza karijere (od 1955. do 1998.), dok će filmove predstaviti Ivana Miloš, hrvatska filmologinja koja živi u Beču i radi u Austrijskom Filmmuseumu, stručnjakinja za Taitino stvaralaštvo, koja je i napisala sljedeći tekst.

Škotska pjesnikinja Margaret Tait (1918. – 1999.) u svojim intimnim filmovima sa sluhom i okom za tajni život stvari, ljudi i krajolika, razotkriva drugu stranu postojanja – onu koju primjećujemo tek kad zaista osvijestimo i osjetimo vlastitu prisutnost u svijetu. Kao nezavisna autorica u svakom smislu, Tait je svoju pažnju uvijek usmjeravala na ono što se nalazi u njenom neposrednom okruženju, radilo se o edinburškim ulicama zatrpanim snijegom, udaranju valova o obalu njenog matičnog otoka Orkney (koji igra važnu ulogu u njenom opusu) ili paru iznošenih čizama napuštenih u potoku. Ono što objedinjuje sve njene filmove neovisno o geografskoj lokaciji, njen je pogled koji jedinstvenom svjetlošću obasjava mnogobrojne dimenzije stvari.

Tait je isprva završila studij medicine u Edinburghu. Kako je njen interes za filmsku umjetnost s vremenom sve više rastao, kao 32-godišnjakinja je 1950. upisala režiju na Centro Sperimentale di Cinematografia, legendarnoj akademiji u Rimu. Nakon dvije godine u Italiji, vratila se u Škotsku i počela organizirati projekcije u svom umjetničkom ateljeu u Rose Streetu, tadašnjem središtu edinburške pjesničke scene te se aktivno posvetila filmskoj metodi koju je nazvala disanje s kamerom. Zarađujući za život kao liječnica, Tait je sama financirala 22 od svoja 33 filma te (također sama) izdala tri knjige poezije. Premda joj je želja bila snimati igrane filmove na 35-milimetarskom filmu, to joj je pošlo za rukom tek kao 74-godišnjakinji, kad je prvi put dobila dovoljno financija da napravi svoj jedini igrani film “Plavo-crno trajno” / “Blue Black Permanent” (1992). Sve ostale filmove Tait je snimila vlastitom 16-milimetarskom kamerom koja joj je, moglo bi se reći, srasla s rukom kao olovka.

Već u svojim najranijim filmovima koji su strukturirani kao atipični filmski portreti, Tait opisuje svoje subjekte putem njihovih nesvjesnih gesta koje definiraju osobnost svakoga od nas, kao i pomoću okoline i krajolika koji ih čine onime što jesu. Iz vidljivog redateljica otvara put nevidljivome, stvarajući svojim filmovima novu dimenziju pjesničkih slika. Dok njena majka razmotava slatkiš u “Portret Ga” / “A Portrait of Ga” (1952), naslućujemo aspekte njenog bića koji izmiču riječima, a filmski ih pjesnički jezik Margaret Tait oživotvoruje. Pogledamo li njene filmove na način na koji pristupamo pjesmi, vidjet ćemo da se u njenom remek-djelu “Ondje gdje jesam je ovdje” / “Where I Am Is Here”(1964), baš poput stihova i strofa punih jeke i odjeka, dijelovi slažu u kompleks slika koji stvara vlastitu strukturu izvezenu nitima ritma i valova. Gole grane drveta na početku filma razvijaju se preko dimnjaka, kuće od karata, cigala i radnika koji njima rukuju, djece koja se igraju na ledu, i olovke zaustavljene tik iznad papira, te uz fragmente uglazbljene Taitine pjesme artikuliraju misterij ljudskog postojanja te koegzistencije s krajolikom, prirodom i stvarima. Film “Pjesme boja” / “Colour Poems” (1974) već se kreće nešto bliže apstrakciji te njegovi rukom crtani animirani dijelovi stvaraju luk do potpunog odvajanja od riječi u čistom toku elemenata predivnog filma “Zračno” / “Aerial” (1974). U “Vrtnim komadima” / “Garden Pieces” (1998), njenom posljednjem filmu, Taitin radni prostor, oprema, alati i vrt nadovezuju se i isprepliću s animiranim vrtnim oblicima, te na kraju nestaju u gaju zajedno s tajanstvenom crnom mačkom. Dostojan završetak opusa čija je snaga u oku same redateljice nezadrživa.

Taitina nezavisnost i istinski slobodna poetika, kao i njen beskompromisni otpor spram raširenih i uvriježenih ideja, pravila i oblika filmske umjetnosti uvelike su doprinijeli činjenici da njeni filmovi nisu primljeni ni financirani u skladu s njihovom umjetničkom vrijednošću. Odbivši, primjerice, prijedloge velikog škotskog dokumentarista Johna Griersona koji je zahtijevao posve novi rez njenog divnog filma “Orquilski potok” / “Orquil Burn” (1955) kako bi ga prikazao, Tait je zatvorila vrata koja su joj mogla omogućiti posve drugačiju recepciju. Umjesto da prihvati klasifikacije poput avangarde ili eksperimentalnog filma za svoja djela, ona ih naziva filmskim pjesmama: “Filmska umjetnost do kakve mi je stalo je na razini poezije. Upravo stvaranje filmskih pjesama je, na neki način, moje životno djelo.”

Njeni filmovi daju život i glas stvarima te ih izjednačuju u njihovom značaju. Kao što je Federico García Lorca, čija je poezija važna referenca za Tait, napisao: “Jabuka nije nimalo manje intenzivna od mora.” Njen rad objelodanjuje nebrojene dimenzije prisutnosti u naizgled jednostavnim slikama koje se nižu gotovo glazbenom logikom. Ritam je iznimno važna komponenta ovih filmova koja doprinosi specifično poetičnom doživljaju Taitinih filmova. Njena je potraga za intenzitetom u svakodnevnom i samim time gotovo nevidljivom nevjerojatno moćna – radi se o poniranju u dubinu stvari i ljudi, o empatiji iskonski koncentriranoj u trenutku.

Sve vrijeme je istovremeno, Taitini filmovi kažu, jer u njima je prošlost sveprisutna i iskazana sadašnjošću poput bore na licu ili kuće izgrađene uz vodu. Melankolični film “Vrtni komadi”, kojim ćemo završiti program, nalikuje potrazi bez odgovora koju je nemoguće ne prihvatiti jer je to jedino što možemo učiniti. Evo nas svih, prirode i njenih ljudi, životinja i lišajeva, dječjih brodića od listova perunika i rudara koji osluškuje potok (“A onda i ta riječ mora poći, jer nije dovoljna / I samo moje oči ostaju / Da kažu sve).”

Svjetlost

Sastoji se od valova, kažete?
Da, tako je.
Pitam se od čega se sastoje valovi.
Oh, valovi se sastoje od valova.
Valovi su to što jesu,
Sjajovitost,
Oscilacija,
Ritmičko kretanje koje je nerazdvojivo srce svega.
Na kraju, kretanje je jedino što postoji,
Drugoga nema.
Kretanje koje je svjetlost
Dolazi iz sunca
I tako je divna stvar
Da ništa drugo nije išta ako nije njome obasjano.

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza uz podršku Austrijskog Filmmuseuma, filmovi se puštaju 16-mm filmskih kopija, a ulaz na projekciju je 25 kn.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

[FOTOGALERIJA] Dodjela 5. Nagrade Dokumetar

Fotogalerija s dodjele 5. Nagrade Dokumetar, održane 18. lipnja 2024. godine u zagrebačkom Dokukinu KIC.

“The Last Dragon” – Pseudodokumentarnost za široke mase

U novom tekstu "Dokumentiranja fikcije" provjerit ćemo kako pseudodokumentarni film funkcionira kada mu se da komercijalna svrha.

Preminuo filmski kritičar Tomislav Čegir

Filmski kritičar Tomislav Čegir preminuo je 18. lipnja, u 55. godini života.

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".