Novi Kratki utorak, koji će se održati 18. svibnja u 21h u zagrebačkom Kinu Tuškanac, posvećen je nažalost zaboravljenim remek-djelima zadarskog majstora poetskog dokumentarizma Vlade Zrnića. U okviru programa Videoforum, koji je pokrenula udruga Kreativni sindikat, bit će prikazan portret dvoje posljednjih stanovnika Paklenice u kratkometražnom filmu “Mirila” (HRT, 1997.), dobitniku Grand Prixa Dana hrvatskog filma 1997., a zatim i “Dan pod suncem” (Quadrum Film & Video) iz 2000., pionirski poduhvat dugometražnog kino dokumentarizma u Hrvatskoj te jedini domaći dokumentarac koji je bio u službenoj konkurenciji dugih filmova najvažnijeg dokumentarnog festivala na svijetu, amsterdamske IDFA-e (i ne samo to, na njemu je dobio nagradu nizozemske organizacije NCDO). Radi se o 75-minutnom meditativnom filmskom eseju koji prati jedan dan u životu ljudi, životinja i prirode na području grada Zadra i (još više) njegove okolice. Film je u cijelosti snimljen na filmskoj vrpci, a kamera Borisa Poljaka i Silvija Jesenkovića uhvatila je neke od vizualno najimpresivnijih kadrova u povijesti domaćeg dokumentarizma. Filmovi će biti puštani s njihovih originalnih formata, filmskih vrpci, a gost Kratkog utorka će biti i autor Vlado Zrnić koji će pričati o tome kako su nastali.
Vlado Zrnić rođen je je 1959. godine u Sarajevu, ali živi u Zadru te radi kao redoviti profesor na Odsjeku za film i video UMAS-a u Splitu. Diplomirao je slikarstvo 1989. na Accademia di Belle Arti u Veneciji, a na domaćoj umjetničkoj sceni pojavio se početkom 90-ih, kao dio nove generacije videoumjetnika, od kojih se posebno isticala skupina tridesetogodišnjaka iz Zadra – Zrnić, Zdravko Mustać i Dan Oki (Slobodan Jokić), čiji su radovi puštani na mnogim festivalima kod nas i u inozemstvu. Sredinom desetljeća prebacuje se na film, realizirajući jedan od najneobičnijih dokumentaraca ikad napravljenih za HRT – “Ulični događaj braće Brkan” (1996). U polusatnom vizualnom eseju Zrnić kamerom svog stalnog suradnika Borisa Poljaka oživljava najpoznatije crno-bijele fotografije Ante i Zvonimira Brkana, ključnih predstavnika tzv. zadarskog fotografskog kruga, grupe umjetnika koji su djelovali u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća. Ovaj eksperimentalni postupak uokviruje također vizualno neobično postavljenim intervjuima, a jedini znak da se radi o TV dokumentarcu je (opet minimalno) prisustvo klasičnog HTV-ovskog naratora.
“Mirila”
Sljedeće godine Zrnić snima jedan od dva filma koja će biti prikazana na ovom Kratkom utorku – “Mirila”, također u HTV-ovoj produkciji. Kao i u slučaju filma o braći Brkan, ovaj prikaz usamljeničkog života starog bračnog para Josipa i Marije Ramić, posljednjih stanovnika pakleničkog nacionalnog parka, snimljen je na 16mm filmskoj vrpci, što je za našu TV tad već bio endemski slučaj. Još je bilo rjeđe da se u njihovoj produkciji snimaju filmovi koji nemaju klasičnu naraciju (pa ni naratora), nego im je naglasak na atmosferi, meditativnim kadrovima prirode i ljudskog suživota s njom, i općenito vizualnoj komponenti filma. Film je osvojio Grand Prix na Danima hrvatskog filma, kao i Oktavijan za najbolji dokumentarac. Inače, mirila su kamena počivališta za mrtvace uz koje su se odmarali ljudi koji su nosili tijela preminulih na sahranu u Starigrad na Paklenici.
Nakon velikog uspjeha “Mirila” Zrnić kreće u avanturu koja se iz današnje perspektive čini rubno suicidalnom – snimanje dugometražnog nenarativnog filmskog eseja o odnosu ljudi i prirode na području zadarske županje. I to (naravno) na filmskoj vrpci! Da se, podsjetimo, radi se o 1999., predmichaelmooreovskom vremenu uoči početka velike ekspanzije dokumentarizma u svijetu, kao i kod nas (prvim domaćim dugim kino dokumentarcem smatra se “Novo, novo vrijeme” Igora Mirkovića i Rajka Grlića iz 2001.). Tada je ova filmska vrsta i dalje u 99 posto slučajeva bila vezana za TV ekrane, a ne kino dvorane, dok je dugometražni dokumentarni film esej u nas bio nepostojeća forma. Bez obzira na sve, Zrnić i njegova ekipa, uz pomoć tadašnjeg Ministarstva kulture, lokalne turističke zajednice i uglednog nizozemskog fonda Jan Vrijman, skuplja financije za četiri mjeseca snimanja i zavidnu količinu Super 16mm filmske trake (koja je na kraju prebačena na 35mm u studiju Schwartz), i tako nastaje “Dan pod suncem”. Film je svoju svjetsku premijeru imao 2000. u službenoj natjecateljskoj konkurenciji amsterdamske IDFA-e, a nakon toga je prikazivan diljem svijeta, od grčkog Zakynthosa do New Yorka, uz vrlo pozitivne reakcije i usporedbe sa slavnim filmovima kao što je “Baraka” Rona Frickea. Nakon uspješnog festivalskog života, film pada u zaborav, i nije prikazivan u našim kinima gotovo 20 godina, a njegov autor nastavlja djelovati izvan svih prevladavajućih struja, kako u dokumentarnom, tako i u eksperimentalnom filmu.
“Dan pod suncem”
“Dan pod suncem” prati jedan dan u životu Zadra i okolice dokumentirajući svakodnevne aktivnosti tamošnjeg stanovništva. No, za razliku od (još uvijek) dominantne struje u domaćem dokumentarizmu, Zrnić ne snima intervjue s protagonistima i ne povezuje scene po principu klasične naracije. Njega većinom zanima vizualni dojam, jer film shvaća prvenstveno kao vizualni medij. Tako se pred nama izmjenjuju spektakularni kadrovi noćne oluje, berača soli, pastira u lovu na odbjegle ovce ili jednostavno protoka slatke i slane vode, koje povezuju čisto filmski elementi – kadriranje, montaža, kolorit scena i glazba koju su skladali Iztok Turk (poznat po svom radu s Laibachom i Videosexom) i Olivera Dubroja. Ili kako kaže Jurica Pavičić u jednoj recenziji iz tog doba: “Zrnić montira titranja prirode, atmosferske mijene i ljudski rad, sintetizirajući ih u lirsku cjelinu prožetu mistikom prirode”. Na taj način film se može svrstati u žanr gradskih simfonija (“Berlin – simfonija velegrada”, “Čovjek s kino aparatom” ili “À propos de Nice”), no za razliku od Ruttmanna, Vertova ili Vigoa, Zrnića više zanimaju priroda i selo, kao i specifičan mediteransko meditativni ugođaj. Tu svakako treba spomenuti i kameru kojom su upravljali (većinom) Boris Poljak i Silvije Jesenković. U mnoštvu sjajnih kadrova mogu se nazrijeti začeci onoga što će Poljak kasnije istraživati u svojim autorskim filmovima (“Splitski akvarel”, “Autofocus” i “Oni samo dolaze i odlaze”) koji spadaju u vrhunce domaćeg dokumentarizma u zadnjih petnaestak godina.
“Ne očekujte da ja definiram poruku koju želim prenijeti filmom jer njih ima puno, upravo onoliko koliko ih može osmisliti ljudska imaginacija. Želio sam pokazati da je komunikacija u svakodnevnim stvarima u životu istinska umjetnost”, izjabio je svojedobno za Večernji list Vlado Zrnić o “Danu pod suncem”.
Videoforum je projekt udruge Kreativni sindikat koji predstavlja spoj različitih prezentacijskih izložbi, festivala, projekcija i razgovora u svrhu promocije suvremenih audiovizualnih radova umjetnika, kao i povezivanja subjekata i umjetničkih prostora. Program omogućuje predstavljanje radova koji nastaju izvan konteksta industrije zabave i spektakla, često odmaknutih od dominantnih narativa kinematografske proizvodnje. Videoforum se formira kao mjesto susreta umjetničkih radova i publike, mjesto razgovora i diskusije, mapiranja umjetničkih pojava, smještenih u prostoru između – kao dio kritičke forme i prakse koja postavlja niz pitanja.
Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza i Kreativnog sindikata, filmovi se puštaju s originalnih filmskih kopija, a ulaz je besplatan.
