Esejističko-eksperimentalni dokumentarni film “Bijelo na bijelom” / “White on White” / “Biela na bielej” (2020) nastao je kao svojevrstan nusprodukt ili par prethodnom radu slovačke redateljice Viere Čákanyové, cjelovečernjem dokumentarno eksperimentalnom “Fremu” (2019) čiji je glavni lik umjetna neuronska mreža, odnosno umjetna inteligencija. Snimajući “Frem” oko dva mjeseca na Antarktici, u sklopu Poljske antarktičke ekspedicije na Postaji Henryk Arctowski, istodobno, u slobodno vrijeme, Čákanyová je bilježila i video dnevnik. Za svoju dušu, nesigurna u to hoće li joj se i taj materijal činiti vrijednim oblikovanja u djelo i predstavljanja javnosti.
“Bijelo na bijelom” uistinu ostavlja dojam cjeline razmjerno neobveznog ishodišta i nestabilnog uporišta, ostvarenja što je bujalo samo, usputno, bez jasnoga koncepta, bez određene ideje. Što je, dakako, punovrijedan pristup i postupak kakav nerijetko urodi dometima i osobinama koje se možda i ne mogu unaprijed zamisliti i mapirati. Posrijedi je ostvarenje kontemplacije, tihe meditacije što kao da prati struju svijesti, usporenu, smirenu, lišenu ometajućih šumova i zabludnih zastranica, probistrenu i usmjerenu na temeljno, najvažnije. Sedativ pročišćenja mjesto je zbivanja i životne okolnosti u njemu, svedeni na jednostavno – iako uz civilizacijski komfor današnjice koji uključuje osobna računala, internetsku povezanost, opremu za snimanje… – koji dovode do promišljanja postojanja, bivstvovanja, smisla života… Zvuči preuzetno, možda i odbojno, no Čákanyová ne gubi čvrsto tlo pod nogama, niti soli pamet, već rečenim velikim temama – koje gdjekad zaskoče svakoga, zar ne? – brodi skromno i ne gubeći smisao za humor. Prigušen, podigran, ali prisutan. Kao bijelo na bijelom.
“Bijelo na bijelom” omeđeno je početnim kadrom u pokretu, kojim, na pozadini burnog, antracitnoplavoga mora, neukrotivo poput varnica, pršte narančastim osvijetljene kapljice, i oduljim završnim, posve statičnim pogledom u snježno bjelilo Antarktike na kojem se jedva razaznaje ikakva forma.
Preglavljivanje i samozagledanje Čákanyová otpočinje kraćim dopisnim razgovorom s umjetnom inteligencijom, čiji je dijalog računalno tipkan na slici. Razum bez osjećaja, imenovan ann_w (artificial neural network tj. umjetna neuronska mreža), hladno će i bespogovorno Vieri priopćiti da su razni pojmovi na koje se volimo oslanjati tek izmišljotine ljudskoga uma i naravi, prigrljene i uvažene zbog želje za kakvim-takvim olakšanjem postojanja. Među njima je i pojam smisla, koji ne znači ništa, jer zbiljski postoji samo funkcija. A svemir, i čovjek kao njegova sastavnica, funkcionira isključivo prema drugom zakonu termodinamike, u službi raspršivanja sunčeve energije.
Prolistamo li izvan filma, u pokoji intervju s Čákanyovom, naslutit ćemo da je rečenice ann_w-a smislila sama, kao svojevrsno tvrdo suočavalište i polazište daljnjih umovanja. Odnosno iskazivanja osjećaja približavanja samoj sebi i dojmu ispravnijeg shvaćanja egzistencije koji njome ovladavaju tijekom boravka na osamljenom dnu svijeta, na kojem se, iako zapravo u divljini, pa i svjesnija blizine smrti, osjeća spokojnijom i više živom negoli u tzv. normalnom civilizacijskom okružju. “Bijelo na bijelom” omeđeno je početnim kadrom u pokretu, kojim, na pozadini burnog, antracitnoplavoga mora, neukrotivo poput varnica, pršte narančastim osvijetljene kapljice, i oduljim završnim, posve statičnim pogledom u snježno bjelilo Antarktike na kojem se jedva razaznaje ikakva forma. Vjerojatno nije pogrešno u tomu čitati metaforičnu sliku razlike između prethodeće životne svakodnevice u košnici (europskog) velegrada i otpuštanja stresa u velebnom spokoju južnoga pola, kao ni promjene stanja svijesti, od neuredne urbanožustrine prema svojevrsnom ledenom zenu, o čemu, ne isključivo, i govori to prijateljsko povjeravanje filmskim sredstvima.
