“Morao sam biti lud”, šaljivo u jednom trenutku poentira Horace Bowers, glavni protagonist dokumentarnog filma “A Concerto Is a Conversation” (2020). Lud, pozitivno lud, naravno. Čovjek je u četrdesetim godinama prošlog stoljeća stopirajući prošao pola Amerike, trbuhom za kruhom rekli bi naši stari. Ako bi postojao enciklopedijski primjer pozitivnog luđaka, s dodatnim rags to riches poglavljem, onda bi slika ovog vitalnog, vedrog 91-godišnjaka ukrašavala svako. Biti Afroamerikanac u doba Jima Crowa, otvorenog rasizma i posebnih rasnih zakona nije bilo nimalo jednostavno. Naš je Horace preživio sve i poživio dovoljno da o tome govori široj publici – dokumentarac u režiji njegovog unuka i sugovornika Krisa Bowersa te američkog mu kolege Bena Proudfoota, mogao bi vrlo lako osvojiti Oscara u kratkometražnoj konkurenciji dokumentarnog filma. Zašto? Pa jer u tek nejakih trinaest minuta – dokumentarac je inače dio izvrsnog NY Timesovog Op-Docs serijala – priča uzbudljivu i nepretencioznu, nikad dosadnu, klasičnu priču uspona i konačnog uspjeha individue unatoč gotovo nepremostivim nedaćama tipičnim za američke državljane tamne boje kože. Kladioničarski bi to na početku bio američki san s dvostrukim hendikepom.
Razgovor između Horacea i unuka mu Krisa odigrava se u predvečerje svjetske premijere koncerta “For a Younger Self” potonjeg, u losanđeleskom Walt Disney Concert Hallu. Ako nije Horace bezveznjak, nije bogme ni Kris, poznati glazbeni kompozitor i pijanist (“Green Book” za koju je skladao glazbu osvojio tri Oscara 2019. godine). U zanimljivom frame setupu, muškarci razgovaraju okrenuti jedan prema drugome, dok ih kamera hvata u krupnim kadrovima. Publika za to vrijeme ima osjećaj kao da se protagonisti obraćaju upravo njima, ubrizgavajući ionako srdačnoj, opuštenoj konverzaciji dodatni intimni impuls. Dok Kris Horaceu objašnjava osnove glazbenih koncerata, najveći dio dokumentarca otpada na, razumljivo, zanimljivije prisjećanje na uzbudljiv život njegovog djeda, još uvijek mentalno oštrog muškarca u devedesetima. Ovaj je odrastao na floridskoj farmi, usred segregacijskog okruženja koje je pošto-poto želio napustiti. Nije mu bilo jasno, govori iz tadašnje pozicije, zašto je njegovog oca maleni sin vlasnika trgovine zvao boy. Kao osamnaestogodišnjak napokon odlazi iz rodnog kraja, neko vrijeme živi kao beskućnik, a onda pukom snagom volje i beskrajnom snalažljivošću najprije pronalazi posao u čistionici odjeće, koju nakon dvije godine kupuje te postaje njenim vlasnikom.
Ako ste došli pogledati na dobro ispričanu, nepretencioznu feel good priču nafilanu poštovanjem, integritetom, humorom i šarmom, na pravom ste mjestu…
“A Concerto Is a Conversation” kombinira razgovore dvojice muškaraca s arhivskim crno-bijelim snimkama, dosta recentnijim kolor uspomenama potpore djeda unukovoj tek propupaloj glazbenoj karijeri, te nedavno snimljeni video-materijal Krisa kao kralja svojeg dobro uhodanog biznisa, odnosno samog koncerta kao točke na i višedesetljetne ljubavi i međusobnog poštovanja. Razlog samog razgovora nije tek Krisov koncert, već i dosta teško Horaceovo zdravstveno stanje (rak), pa je ovo vjerojatno i jedna od posljednjih šansi da unuk trajno zabilježi djedova iskustva, koja bi mogla poslužiti i kao vremenska kapsula olovnih, višestruko nehumanijih vremena. Gledajući iz onih današnjih, Amerika i svijet u globalu napredovali su velikim koracima oko prava manjina, rasnih i seksualnih prije svega. Put je još dug, posao naravno nije završen, pa je i “A Concerto Is a Conversation” dodatni čavlić u lijesu predrasuda prema drugom i drugačijem. No, pogrešno bi bilo ovaj dokumentarac gledati iz kuta političkog, aktivističkog dokumentarca jer on to naprosto nije. Ako ste došli pogledati na dobro ispričanu, nepretencioznu feel good priču nafilanu poštovanjem, integritetom, humorom i šarmom, na pravom ste mjestu…