Godine 2007. u Zemlji izlazećeg sunca objavljena je knjiga “Zašto skačem” trinaestogodišnjeg japanskog autista Naokija Higashide. Opisujući u njoj ponajprije vlastito iskustvo, ne pretendirajući na više od želje za uspostavom komunikacije i razumijevanja – što nije malo – dječak svijetu nastoji pojasniti, približiti kako razmišljaju i okolinu doživljavaju oni koji pate od toga poremećaja. Šest godina poslije Higashidina je knjiga prevedena na engleski – učinili su to romanopisac i scenarist David Mitchell, autor, primjerice “Atlasa oblaka”, i njegova supruga Keiko Yoshida, roditelji autističnog sina – a otad na još tridesetak jezika.
Na 13. Svjetski dan svjesnosti o autizmu, 2. travnja, u hrvatskim nezavisnim kinima krenulo je prikazivanje dokumentarca “Zašto skačem” / “The Reason I Jump” (2020) britanskog redatelja Jerryja Rothwella, temeljenog na Higashidinoj knjizi, dosad, među inime, nagrađenim Nagradom publike u Sundanceu i posebnim spomenom u Valladolidu. Film slijedi princip pisanoga ostvarenja, težeći ponuditi nam sliku svijeta iz gledišta autista, dočarati intenzitet neuredne fragmentacije kakvom oni ćute realnost. A to je jedan od uzroka njihova ponašanja koje uglavnom doživljavamo asocijalnim i nemogućim, u smislu da ni njihovi najbliži, mahom roditelji, čak i oni koji daju sve od sebe, često ne znaju kako se u određenim situacijama, najizrazitije u nezaustavljivim izljevima agresije, nositi s teškoćama. “Zašto skačem” reda četiri epizode s različitih krajeva svijeta, predstavljajući petero mlađih autista o kojima se njihovi roditelji zdušno brinu te su uz pomoć društvene zajednice uspjeli organizirati razmjerno ili uvelike zadovoljavajuće okolnosti za njihovo bivstvovanje. To su Amrit iz Noide u Indiji, Joss iz Broadstairsa u Engleskoj, Ben i Emma iz Arlingtona u Virginiji u SAD-u i Jestina iz Freetowna u Sierra Leoneu. Osim tematskoga, vezivo im je i igranoaranžirani prikaz tumaranja malenoga Japanca područjem nedaleko od svoje kuće, što na svoj način ilustrira Higashidine riječi iz knjige koje pritom, a i u drugim prigodama, slušamo u offu.
Dojmljiv, dirljiv, u najboljem smislu poučan film mnogim će neupućenicima – nije li nas to većina? – uvelike približiti problematiku koje se latio.
Kada bi “Zašto skačem” predano vizualizirao autističke senzacije, film bi nedvoumno bio ono što nazivamo tvrdo eksperimentalno ostvarenje kojem široka publika ne bi bila voljna posvetiti vrijeme i pozornost. Posve opravdano, autori su djelo uobličili tako da poruke dopru do zainteresiranih gledatelja te je tijek izlaganja uredan i pregledan, no vješto i s mjerom prožet bljeskovitim svjetlacima, istršcima, ubrzanim i isprekidanim pokretima, izdvajanjem detalja, boja, zvukovlja… što imaju oslikati rastrzan doživljaj protagonista koji im onemogućuje uvriježeno komuniciranje s okolinom. U neku ruku posrijedi jest popularnoznanstveno djelo, no u njemu nema znanstvenika – neurologa, psihologa, sociologa… – koji bi nas upoznavali sa stručnim činjenicama, a opći je ton mnogo intimniji, suosjećajniji i ljudski angažiraniji od onoga što obično podrazumijevamo popularnim. Pomalja se i asocijacija na složenicu zabavno-poučno, s time da “Zašto skačem” ne zabavlja razonodno nego zanimljivošću, odnosno time što složenu i zahtjevnu temu, ne umanjujući joj ozbiljnost, iznosi na razmjerno pitak način, a poučava stremeći razvoju razumijevanja, pozitivnom stavu i primjerima rezultata plemenitosti, izbjegavajući didaktično dociranje. Dobro osmišljen i uspješno oblikovan, predstavljački luk cjeline kreće se od poetizirano osobne slikovitosti do poticajnog šire društvenog pronalaženja i iznošenja primjera ostvarenja zadovoljavajućih mogućnosti. Dojmljiv, dirljiv, u najboljem smislu poučan film mnogim će neupućenicima – nije li nas to većina? – uvelike približiti problematiku koje se latio.