Prije nešto više od godine dana Netflix je premijerno pustio prvu sezonu novog serijala “Cheer” (2020. -). Na prvu – ništa neobično, najveća svjetska streaming platforma izbacuje filmove i serije neviđenom brzinom, tko bi sve stigao popratiti? No, čovjek iza “Cheera” “odaziva” se na ime Greg Whiteley i odgovoran je za dobar dio Netflixovog premium paketa, barem kad je u pitanju žanr sportskog dokumentarca kroz pet sezona izvrsnog serijala “Last Chance U” (2016. – 2020.). Kako to obično biva u većini ljudskih profesija, kod američkog autora i producenta polako je došlo do zamora materijala; ne tolikog da bi otišao gulit’ pomidore na nekom od izoliranih hrvatskih otoka, ali dovoljno da glavne protagoniste svoje buduće serije traži na drugačijim spolnim i sportskim koordinatama. I tako, ideja koja je polako počela klijati u ranim sezonama “LCU”-a – o snimanju nepoznatog svijeta cheerleadinga, konačno je na vidjelo izašla prošle godine, a “Cheer” došao do tri Primetime Emmyja, uključujući onaj za najbolji nestrukturirani reality program.
Whiteley i njegova ekipa kroz godinu dana prate navijačice (u izostanku boljeg prijevoda riječi cheerleader) teksaškog Navarro Community Collegea, sve do vrhunca sezone i nastupa na državnom prvenstvu u Daytoni. Ako ste, pak, poput većine ljudi očekivali pomno dotjerane američke ljepotice koje koreografijom i izgledom uveseljavaju publiku u pauzama neke od košarkaške ili football utakmice – bili biste samo djelomično u pravu. Nitko vas, naravno, ne bi trebao kriviti za nepoznavanje razlike između običnog i sportskog, natjecateljskog cheerleadinga; ne znaju mnogo više ni sami stanovnici Navarra, grada domaćina višestrukih nacionalnih pobjednika u ovoj disciplini. E, pa zato su tu Whiteley i njegove dvije koredateljice Arielle Kilker i Chelsea Yarnell (Whiteley šest epizoda, spomenute dvije autorice po jednu) da nas nauče nešto novo. Uvjetno rečeno, dakle, natjecateljski cheerleading kojeg gledamo u “Cheeru” poprilično je drugačija životinja u odnosu na obični jer je fizički zahtjevniji, tehnički i koreografski kompleksniji, pa su ozljede, često i teže prirode poput potresa mozga, posve normalne. Najveći postotak cheerleadera sačinjavaju djevojke, od kojih svaka ima točno propisanu ulogu u momčadi – od tumblera koji rade premete na podu do flyera koje se bacaju u zrak do top girlsa koje zauzimaju mjesto na vrhu piramide. Rutine uglavnom traju oko dvije minute i petnaest sekundi, a u tom razdoblju ovi mladi ljudi – više gimnastičari nego bilo što drugo – tjeraju svoja tijela do krajnjih granica mogućnosti. Naravno, ne treba zaboraviti ni muški dio posade, koji uglavnom služi kao fizička potpora ženskim članovima tima, držeći ih na rukama, bacajući u zrak i hvatajući u sigurno naručje.
Ukoliko ste pratili “Last Chance U”, onda vam je poznat Whiteleyjev m.o. – ispoliran i visoko produciran proizvod, koji uspješno prožima dramu na sportskom terenu i osobne priče vlastitih protagonista. Naravno, nije baš toliko jednostavno, ali “LCU” je s razlogom godinama bio flagship Netflixove (sportske) doku-produkcije. “Cheer” će u početku možda razočarati “Last Chanceove” veterane jer ne donosi ni približnu količinu kaosa pred kamerama, kojeg se danas pomalo s nostalgijom prisjećamo. Glavna trenerica Monica Aldama za razliku od “LCU-ovih” galamdžija, autoritet održava dijalogom i međusobnim respektom, a tu je naravno i kredit prijašnjih osvojenih prvenstava. Ovu konzervativnu i pobožnu Teksašanku malo toga može izbaciti iz takta, čak i homofobni stavovi njenog pastora s kojima se ne slaže. Progresivna kršćanka? Ima i toga! No, red se kod Aldame mora znati, a svaka koreografija biti izvježbana do savršenstva, pa i po cijenu povrijeđenih ega. Igraju – zapravo navijaju samo najbolji, nema popusta za nikoga, a to je dobitnička deviza koja jedino i provjereno donosi rezultate.
“Cheer” nije “Last Chance U”, ali to niti ne treba biti. Jednostavnijim rječnikom – ulozi (sportski, životno-svakodnevni) su manji, protagonisti pitomiji, cjelokupna atmosfera zdravija i tolerantnija, vatromet taština drastično prigušeniji…
“Cheer” prati nekoliko glavnih likova za koje su Whiteley i suradnici procijenili da imaju najviše za reći – osim neporočne trenerice Aldame, tu su lijepa plavokosa Lexi s nasilnom, šakačkom prošlošću i hipotekom HS dropouta; duša ekipe Jerry i njegov cimer, glavni negativac prve sezone La’Darius, koji je seksualno zlostavljan u djetinjstvu; te zlatno dijete ovog sporta Gabi Butler, već isprofilirana medijska zvijezdu koja mora biti na razini očekivanja svojih sportskih kolega, ali i prebrižnih roditelja koji se previše petljaju u život svoje ljubimice.
“Cheer” nije “Last Chance U”, ali to niti ne treba biti. Jednostavnijim rječnikom – ulozi (sportski, životno-svakodnevni) su manji, protagonisti pitomiji, cjelokupna atmosfera zdravija i tolerantnija, vatromet taština drastično prigušeniji… Tko se može pomiriti s ovom činjenicom, uspjet će uživati u plodovima onoga što najnoviji Whiteleyjev serijal zapravo i jest – masterclass o sportu koji je većini gledatelja van svih mogućih radara. Sportu koji obuhvaća više različitih atletsko-gimnastičarskih disciplina, traži nevjerojatnu količinu hrabrosti i odricanja, a koji zauzvrat ne nudi previše veselja i prilika za profesionalni napredak. Sve čemu se ovi mladi ljudi i njihova nepokolebljiva trenerica mogu nadati, jest poštovanje najužeg kruga kolega, obitelji i nekadašnjih polaznika programa. Sintagma “svi za jednoga, jedan za sve” kao da u cheerleadingu dobiva svoje puno značenje.