U zapadnjačkoj imaginaciji, od pučke tradicije pa do popkulturne inačice, Djed Mraz smješten je na europski sjever da bi pomnom organizacijom i podjelom rada redovito osiguravao instrumentarij za središnji događaj, proslavu Božića. Takvo mjesto u suvremenom svijetu postoji, ali je iz Europe izmješteno u Aziju, iz sela diznijevskih kontura u hladan industrijski grad, dok su u pogonu patuljke zamijenili kineski građani. Srpski redatelj Mladen Kovačević u svom najnovijem filmu prigodno nazvanom “Sretan Božić, Yiwu” / “Merry Christmas, Yiwu” (2020), taj grad identificira kao Yiwo i prokazuje pounutrenje političkog diskursa, koji svaki rad interpretira kao ispunjenje individualne i društvene svrhe. Kovačevićev film ove je godine osvojio Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film Sarajevo Film Festivala, a u njemu se dekonstruira legenda i eksplicitno otkrivaju njene implikacije u globalnom društvu nejednakosti.
Yiwu je grad u kojem je industrija bazirana na proizvodnji božićnih ukrasa, a ogromne potrebe zapadnog tržišta pokrenule su domino efekt mobilizacije radne snage u pokušaju njegova zadovoljenja. Radnica nas u filmu upoznaje s činjenicom da nekoliko stotina tvornica ukrasa u gradu ni približno ne zadovoljava potražnju. Sraz suprotnosti, u čijem su temelju uvjeti proizvodnje blagdanskog kiča, postaje formalna odlika filma. Smjenjuju se kadrovi snolikih krajobraza u koje kamera preobražava detalje tvorničkih produkata i ogoljele egzistencije radnika koji ih produciraju. Uvjeti rada ipak su daleko od neljudskih, na koje nas asociraju filmovi poput “China Blue” (2005) Micha X. Peleda. No, otuđenost koja definira atmosferu, na dramaturškoj razini realizirana depersonalizacijom protagonista, otkriva se kao rezultat društvene normalizacije permanentnog rada, daleko od ideala tri osmice.
Iz svih elemenata filma, svakog naizgled intimnog razgovora ili položaja tijela koje kamera voajerski prati, nazire se želja za zaradom, usprkos i uz pomoć repetitivnog rada. On pak, kako nam kamera sugerira, određuje hijerarhiju i upisuje se u snimljena tijela, na korak do dehumanizacije i uniženja na položaj robe. Pred gledateljem je sama srž dijalektike modernog svijeta, materijalnu i emocionalnu prazninu smjenjuje blještavilo umjetno stvorenih potreba.
Strukturalno Kovačević film dijeli na poglavlja, koja imaju za cilj upoznati nas s obiteljskim i društvenim prilikama odabranih protagonista. Međutim, unifikacija se otkriva kao temeljna logika kineskog društva, u kojem minimalne razlike u položaju ne determiniraju specifične životne odabire. Svaki je njihov čin dubinski obilježen nužnošću neprekinutog rada. Suptilni prijelazi prema novim protagonistima naznačeni su tekstom dijaloga nepoznatog podrijetla preko panoramskog kadra. Možemo samo naslutiti da je sljedeća scena vizualni produžetak ispisanog. Tekst se međutim ne odnosi ni na koga posebno, jednako ga se može vezati uz sve prikazane aktere.
Mladen Kovačević u dokumentarcu “Sretan Božić, Yiwu” nenametljivo gradi sliku globalnog društva, pri čemu ono neprikazano progovara najglasnije. On ne osuđuje, već plastično ilustrira konotacije globalnih proizvodnih odnosa i distribucije dobara.
Povremeno prisjećanje protagonista na propuštene prilike zarobljeno je u neoliberalni novogovor istinske slobode koju tržište ustvari nudi. Iako klasno uvjetovanje na trenutke dolazi do izražaja, svijest o toj činjenici povlači se pred obećanjem materijalnog prosperiteta. Svi aspekti života u koje nam je dan uvid, zgušnjavaju se u jednu dimenziju.
Montažnim paralelizmom Kovačević ostvaruje ritam, statične i na momente apstraktne kadrove kamera laganim pokretom ukotvljuje u tvorničku stvarnost. U početku distancirana, postepeno se približava likovima, istražujući njihovu mimiku i pokušavajući prodrijeti iza geste. Nemogućnost toga do krajnosti se realizira završnim kadrovima ritualne proslave Kineske nove godine. Ipak, dinamika uspostavljena u prvom dijelu filma, njegovim odmakom se narušava, najviše zbog izostanka estetski potentnih kadrova, koji svakodnevicu preobražavaju u skoro mistično iskustvo, koje se redovito urušava u realnosti.
Mladen Kovačević u dokumentarcu “Sretan Božić, Yiwu” nenametljivo gradi sliku globalnog društva, pri čemu ono neprikazano progovara najglasnije. On ne osuđuje, već plastično ilustrira konotacije globalnih proizvodnih odnosa i distribucije dobara. Sveprisutna unifikacija pak postaje dijagnoza društva u cjelini, u kojem prevladava tendencija poništavanja lokalnih razlika. I dok će u našem slučaju praznici proći u samorazumljivosti ili elitističkom odbacivanju masovnog ukusa, u Yiwu Božić ne prestaje. Baš kao u uvrnutoj priči, reproducira se uvijek iznova.