Medijski široko popraćena recepcija pojedinih filmskih ostvarenja domaćih autora, daje naslutiti da se sve veća pozornost pridaje marketinškom pristupu, generirajući pritom interese najraznorodnijih aktera. No, bez obzira čime potencirano, činjenica jest da je film posljednjih godina nerijetko u centru zanimanja javnosti, radilo se o temi, autoru ili pak umjetno stvorenoj kontroverziji. Uzmemo li u obzir da u našem čini se filmofilskom društvu dokumentarci mogu izazvati političke potrese na granici groteske, ne čudi da je sveopći odjek pobudio još jedan dokumentarni film izrazito potentne teme o korijenima uspona središnje figure hrvatske poduzetničke klase.
Film “Gazda” (Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija / Blank_filmski inkubator; 2016.) redatelja Darija Juričana koji trenutno igra diljem hrvatske neovisne kino-mreže, uspijeva sve društvene trzavice pomiriti u točki općeg konsenzusa – percepciji Ivice Todorića. O Todoriću, upitnoj legalnosti ili barem etičnosti njegovih postupaka uvjetovanih političkom umreženošću, godinama se prepričavaju i nadopunjavaju priče, potaknute aurom nedostupnosti koju instrumentalizacijom medija podupire sam Todorić. Njegovo kontraproduktivno djelovanje vrhunac je doseglo preseljenjem u Kulmerove dvore, što izaziva široki dijapazon reakcija: od podsmijeha do čuđenja megalomanskim manifestacijama moći, čiji jedini rezultat može biti učvršćivanje permanentnog otpora u javnosti. No, dokle god zakonski okvir funkcionira u trenutnom obliku interesne premreženosti, filmove možemo snimati, pregledavati, sa sadržajem polemizirati, otvarati rasprave i aktivistički se angažirati bez stvarnih posljedičnih rezultata. Učvršćene pozicije moći održavaju sebi prilagođen sustav, eliminirajući svaki izvanjski pritisak.
Juričan pogađa ukus publike najrazličitijih pozadina, vodeći se mantrom o Agrokoru kao tabu temom hrvatskog novinarstva. Iako film nedovoljno podcrtava, ali svakako opisuje problematičnost nepotpune dokumentacije o sumnjivim državno-korporacijskim spregama (dokumenti naprosto nisu arhivirani u punom obimu, što otvara pitanje koga inkriminiraju i jesu li namjerno otuđeni), izuzmemo li srednjostrujaške medije pod financijskom kontrolom zainteresiranih moćnika, činjenica jest da smo većinu afera već imali prilike razmotriti u nekom od oblika. Film ih doduše sistematizira, dokumentira i problematizira, no paradoksalno, primjeri prenapregnute interpretacije zakonskih okvira, ali i otvorenih pogodovanja, već su otprije u javnoj sferi i to upravo na način na koji ih film želi prezentirati, kao anamneza uspjeha realiziranog izravnom državnom potporom po klijentelističkom ključu.
Filmska ekipa pak iščitavajući pokušaj cenzure u odbijanju vodećih distributera da film prikažu, situaciju preokreće u vlastitu korist još više intrigirajući potencijalnim sadržajem. Koji god bio razlog odbijanja, filmu je učinjena usluga na nekoliko razina. Diskutabilna bi bila već i činjenica projekcije ostvarenja čija je ambicija demontiranje mehanizama pogodovanja i nezaustavljivog širenja u multipleksima, koji su na identičan način urušili nekadašnju kino mrežu, monopolizirajući distribucijski sustav. Posljedica svih peripetija na kraju je promocija nezavisnih kina, a ukoliko se ostvari najava javne dostupnosti materijala nakon distribucije, možemo govoriti o prvom koraku promjene dosadašnje prakse u korist interesa javnosti. No odnos autorskih i srodnih prava prema pravu javnosti na participaciju u projektima koje dijelom sufinancira, predmet je za zaseban film.
Filmska struktura “Gazde” temelji se na tekstu Saše Paparelle, “Državni prijatelj br. 1”, s kojim će Juričan surađivati na daljnjem istraživanju u tekstu zadanih premisa. Metoda koju koristi je istraživačko-reportažnog karaktera, realizirana kroz intervjue uključenih aktera, pomno iščitavanje dostupnih dokumenata i rekonstrukciju društveno-političke atmosfere, pogodne za izgradnju dominantnog sustava. Mnoštvo materijala, arhivskih snimaka, relevantne dokumentacije uz žive svjedoke vremena, kako one direktno involvirane, tako i izvanjske promatrače, rezultira kvalitetnim seciranjem hrvatske društvene zbilje.
Od obiteljske prapovijesti rekonstruira se status Todorića u različitim ekonomskim sistemima. Dok će se u prvom i najslabije razrađenom dijelu filma sugerirati diskvalifikacija Ante Todorića zbog direktnih veza s nacionalističkim strujanjima, tek će promjena uređenja i pristajanje uz novu političku paradigmu predodrediti povijest poslovnog razvoja, koliko god to Ivica Todorić negirao. Svaka se etapa uzleta manifestira u sprezi s političkim interesima, skrivenim iza parola slobodnog poduzetničkog razvoja, što je iz današnje perspektive posebno simptomatično uzevši u obzir da isti akteri zagovaraju razvoj tržišta uz minimalne državne intervencije, naravno na štetu radnika, ne i kapitala. Gotovo nadrealne situacije smjenjuju se jedna za drugom, izgrađujući mozaik uskointeresne politike, utemeljene na međusobnim očuvanju pozicija moći, čiji zamah ne prestaje do danas. Neologizmi poput trgovačko-kulturnih centara uzdižu se kao simptomi globalne ekonomije u režiji lokalnih funkcionara. Juričanov film postaje dokument paradigmatskog kršenja javnog interesa u korist kapitala u svim aspektima.
Zahvaljujući osebujnom istraživačkom stilu, redateljskim odlukama ubacivanja neformalnih situacija ili slučajnih omaški sugovornika, istovremeno komičnog i indikativnog karaktera, nadilazi se hladni novinarski prikaz, dok se autorski moment zaokružuje komponiranjem osobnog iskustva u nadosobne relacije smještene u prvi plan. Juričan preko oca, zaposlenika jedne od brojnih tvrtki koncerna, ima mogućnost dokumentirati konotacije individualne zavisnosti građana o instaliranim pozicijama moći, čime se učvršćuje ideja Agrokora kao modifikatora svih sfera, od javne do privatne. Retrospektivni, ali i recentni obiteljski odnosi kontrapunktiraju dvije strane latentnog društvenog sukoba. Ocrtava se novonastali društveni rascjep, čije uzroke i posljedice u konačnici istražujemo. I baš je tu Juričan podbacio ne iskoristivši dokraja poziciju koja mu se nametnula. Posljedice okrnjenog sustava čiji je Todorić prototip (kao što redatelj neprekidno naglašava) na društvenu dinamiku, nisu dokraja eksplicirane niti kontekstualizirane.
Ipak, “Gazda” i u ovoj formi zadovoljava većinu toga što si je u ambicioznosti postavio za cilj. Prije svega dijagnosticira način uspona na društvenoj ljestvici, koji identično funkcionira na svim planovima, od lokalnih do globalnih, kao rezultat širih korporativno-političkih strujanja.
Inzistiranje na objektivnosti, koja se zbog nemogućnosti distanciranja od okružja u koji smo neminovno uronjeni ne može dokraja realizirati, umjesto da se reflektivno propita u svojim ograničenjima, utapa se u svjesno odabranoj neutralnosti koja će ugušiti potencijal reakcije na otkrivenu stvarnost. Koliko god se tezičnost lako može preobraziti u banalnost i time naštetiti relevantnosti, njena smislena uporaba poentirala bi implicitnu ideju uvjetovanosti historijskog trenutka kojeg smo dio. Ponavljanje parole o filmu o Ivici Todoriću koji to nije, prije izaziva asocijaciju višeznačenjske dosjetke, dok se željeno proširenje na sve društvene razine postiže samo napregnutom analogijom.
Cjelovitost i zaokruženost ostvarenja narušava nepostojanje konkretnih paralela koje bi razotkrile perfidno održavanje uhodanog sustava. Otkrivanjem slojeva manipulativnog tretmana naglasila bi se sva šizofrenost situacije u kojoj će se javnost u jednom trenutku usmjeriti protiv pojedinaca bankarske ili poduzetničke elite, a da bi istovremeno podržavala političke opcije koje te elite perpetuiraju. Utoliko je šteta propustiti mogućnost osvješćivanja sveobuhvatnosti tendencija koje se kriju iza simuliranih društvenih konflikata. Ipak, već i u ovoj formi “Gazda” zadovoljava većinu toga što si je u ambicioznosti postavio za cilj. Prije svega dijagnosticira način uspona na društvenoj ljestvici, koji identično funkcionira na svim planovima, od lokalnih do globalnih, kao rezultat širih korporativno-političkih strujanja.
