Početnim, vrlo promatračkim i dugačkim kadrom iz mirne ruke, snimljenom s jednog gledišta, iranski redatelj-debitant Jalal Vafaei izvrsno je odredio ugođaj, misao i čuvstvo cjeline “Začaranog kruga” / “Anticlockwise” (2019), dobitnika prošlogodišnje Nagrade za najbolji srednjemetražni film na visokouglednoj IDFA-i. Mirno, staloženo, u tišini, obavlja se, izvršava neminovno i nužno, a iako u njemu nema neočekivanih preokreta, dramatičnih naglasaka ni osjećajnih izljeva, posve jednostavan kadar-prizor koji tiho, nenametljivo, ali snažno prožet neizvjesnošću, napetošću, emocijom i zapravo bilježi sudbonosan trenutak. Za sivkasto vlažnog snježnoga dana, dvojica ni po čemu posebnih, u crno odjevenih muškaraca, dohodaju pred vanjski ulaz za političke zatvorenike neugledne zgrade Središnjeg zatvora u iranskom gradu Hamadanu, pozvone, čekaju, kratko se oproste. Jedan ulazi unutra, drugi se vraća. Briše, čini se, suzu. Vjetar umjereno huči, čuju se jednolični, uporni, tmurni, mukli graktaji.
Doznat ćemo ubrzo – povratnik je autor i pripovjedač Jalal Vafaei, a zatvorenik što s najlonskom vrećicom u ruci uđe u zatočeništvo, njegov je brat Javad. Kazna mu je dosuđena zato što se uvrgao na oca, zanatom urara, opredjeljenjem predanog političkog zainteresiranika. Učinit će se u prvim minutama da je bratovo utamničenje povod za pripovijest o ocu, Aliju Asgharu, i njegovu višedesetljetnom sudjelovanju u društveno-političkim previranjima u zemlji. Osobito kad se arhivskim snimkama uličnih prosvjeda vratimo u potkraj 1970-ih kad se Ali, s mnogim drugim Irancima, zalagao za to da na čelo zemlje stupi ajatolah Ruhollah Musavi Homeini. Glava obitelji Vafaei, što živi u skromnim, gotovo siromaškim uvjetima, nikad se međutim nije vinula dalje od običnograđanskog političkog angažmana sudjelovanja u prosvjedima, donekle organiziranog okupljanja istomišljenika i pisanja pisama predstavnicima vlasti, u kojima pristojno ukazuje na nepravilnosti i nepravde sustava, polunadajući se konstruktivnim rezultatima.
Otac neće izići iz priče, no žarišta autorova osvjetljenja blago će se, kao sama od sebe, prelijevati i na ostale članove obitelji – majku, njega samoga, brata i bratova maloljetnoga sina, a kraći će odsječak biti posvećen i bratovu drugu, s kojim je ovaj nekoć prijateljevao, pa dugo nije, pa opet jest.
“Začarani krug” zaobilazi ono što doživljavamo društveno-političkim angažmanom i daje tek proživljenu, esejističko-meditativnu portretnu skicu-kroniku dijela života jedne obične, u ovom slučaju iranske obitelji koja unatoč nastojanjima nekih njezinih članova ne može, svjesno i voljno, značajnije utjecati na tijek događaja.
Kao što ni prvim kadrom nismo upoznati s godinom zbivanja, tako će uglavnom biti i u ostatku filma kroz koji ćemo, u tom smislu, broditi s malo stožernih točaka u vremeniku. Vidjet ćemo da protagonisti mijenjaju fizički izgled, shvatit ćemo da je nešto uzrok, a nešto posljedica, da je ono bilo prije, a ovo poslije, a pretežno će se doimati da se zbivanja razvijaju kronološki. Međutim, uglavnom bez očitih, namah prepoznatljivih skokova u prošlost ili budućnost, Vafaei će svoju, nazovimo je, pripovijest ostaviti bez pouzdanih vremenskih oslonaca, bez dominantnog protagonista, pa i bez izražavanja suda o političkim mišljenjima i zalaganjima svojih najbližih ili o stanju u zemlji.
Premda načelno uronjen u politiku – na ekranu će se, u arhivskim snimkama, izredati svi čelnici Irana od Homeinija nadalje – “Začarani krug” zaobilazi ono što doživljavamo društveno-političkim angažmanom i daje tek proživljenu, esejističko-meditativnu portretnu skicu-kroniku dijela života jedne obične, u ovom slučaju iranske obitelji koja unatoč nastojanjima nekih njezinih članova ne može, svjesno i voljno, značajnije utjecati na tijek događaja. Samo mijena stalna jest, a utjecaj pojedinca onaj je njegove naravi i svojeglavosti, kojima zapravo ne vlada. Najviše čemu se mogu nadati mali ljudi, obični građani dobrih namjera, jest da budu egzistencijalno zbrinuti, ostanu u dobrim odnosima s bliskima i voljenima te da imaju neku zanimacijsku iluziju smisla.