PočetnaRecenzije16. ZagrebDox: "Pustinjska ulica 143" - Inverzni film ceste

16. ZagrebDox: “Pustinjska ulica 143” – Inverzni film ceste

-

Malika je čuvarica praznine, kraljica pustinje, ponosna vlasnica jedinog kafića koji je smješten usred goleme Sahare u blizini ceste Route Nationale 1 u alžirskoj pokrajini El Ménia. Njezin kafić sastoji se od jednog stola, a meni je sveden na ono najnužnije, sastoji se od tri neizostavna artikla – čaj, jaja i cigarete. Ipak, Malikin kafić pruža utočište brojnim putnicima koji ovamo svraćaju da se okrijepe ali i da podijele svoje priče. Gospodarstvo, politika, religija i ljubav neizostavne su teme o kojima raspredaju – Malika se ponekad uživi u raspravu, a ponekad suzdržava od komentara, ovisno o raspoloženju. Ona je misteriozna, krupna starica umorna pogleda i šeretskog osmjeha. U njezinu životu dugi periodi samoće u kojima joj društvo prave samo dva psa i mačka Mimi, isprekidani su povremenim susretima s usputnim prolaznicima koje su slučaj i/ili nužda naveli na njezin prag usred ničije zemlje. Većina njenih gostiju su muškarci – i to joj odgovara – jer kako sama priznaje – ne voli pretjerano žene. Njezina neugledna baraka služi kao usputna stanica kamiondžijama i motoristima koji ovdje prolaze, a tu i tamo se pojavi i poneki turist željan egzotičnog susreta koji kasnije može podijeliti putem društvenih mreža kao dokaz autentičnosti svojeg proputovanja.

Snimljen u cinéma verité stilu “Pustinjska ulica 143” / “143 Sahara Street” / “143 rue du désert” (2019) alžirskog redatelja Hassena Ferhanija daje nam uvid u svakodnevicu Malike i mušterija njezine nesvakidašnje i iznenađujuće frekventne radnje u kojoj šačica ekscentrika ubija vrijeme razgovorom i uživanjem u dimu cigarete. Pritom parafrazira filmski jezik vesterna – kroz ključanicu te okvire prozora i vrata, koji povezuju Malikin i gledateljev pogled na istoj ravni, iz barake promatramo nepregledni ocean pustinjskog pijeska i prolazećih vozila. U čudu pratimo iscrpljene putnike koji potežu ogromnu kilometražu i posjećuju neobičnu staricu u oronulom kafiću, gotovo kao da je u pitanju hodočašće ili inicijacija u nomadski život na razmeđu modernosti i tradicije.

Redatelj Hassen Ferhani uglavnom stoji sa strane i nenametljivo snima Malikinu rutinu, tek povremeno se uključuje u razgovor, čime razbija iluziju nepatvorene realnosti i neprekinutog protoka života. Svakodnevni događaji diktiraju tempo njegova dokumentarca – od teoloških rasprava preko improviziranih glazbenih scena i šaljivih skečeva do pogibeljnog sudara koji ostaje izvan kadra. Ferhanijev dugometražni dokumentarni prvijenac “Roundabout in My Head” (2015) istraživao je svakodnevicu muških radnika u alžirskoj klaonici, a u svojem drugom filmu također se na svojevrsni način bavi radničkim uvjetima, samo na mnogo intimniji način kroz portret jedne osebujne žene koji mu je donio nagradu za najboljeg novog redatelja u Locarnu.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Pustinjska ulica 143"

Ovaj suptilni opservacijski dokumentarac malo nam toga otkriva o samoj protagonistkinji, točnije, otkriva onoliko koliko nam ona sama želi otkriti. Saznajemo da se doselila 1994. godine sa sjevera Alžira i već četvrt stoljeća živi u (samonametnutom?) progonstvu u ovoj ničijoj zemlji. Povremeno spominje obitelj s kojom se više ne viđa i lokalce iz obližnjeg gradića El Ménia koji Maliku nisu dobro prihvatili po dolasku, prozvavši je nemoralnom ženom (vjerojatno zato što živi sama bez muža i djece). Malika je vrsna performerica, navikla nadvikivati se s bučnim kamiondžijama i mladim migrantskim radnicima, nisu joj strani šala i ples, no s druge strane iz nje isijava opora sjeta i nataložena mudrost. Ona nije puka simpatična starica odjevena u živopisnu, šarenu nošnju i hidžab. Njezina protejska narav razotkriva se gotovo u svakoj sceni – trenuci lucidnosti izmjenjuju se s trenucima bunila, naizmjenično je suzdržana i širokogrudna, zastrašujuća i topla. Iako tijekom filma često ponavlja kako se nikad nije udavala niti imala djecu, u jednoj sceni u jecajima izjavljuje kako je imala kćer Bouciyu koja je ubijena, da bi kasnije ovo negirala – u pitanju je bila samo pomno inscenirana točka kako bi nasamarila jednog (prema njenoj procjeni) lažljivog putnika. Trnci svejedno ostaju i pitamo se što je laž a što istina. Malika je krajnje proturječna figura, izjavljuje da ne voli žene ali isto tvrdi i za znatiželjne imame, ponosna je na svoju neovisnost ali s prezirom odbacuje koncept ženskih prava (kakva to prava država može dati njoj koja je odbacila njezine okove). Redatelj se suzdržava od ulaska u dubinsku analizu Malikine ličnosti (što vjerojatno ne bi bilo uputno) i odlučuje je obaviti velom misterije koji joj, mora se priznati, dobro pristaje.

Ferhanijev film je, prema riječima samog redatelja, inverzni film ceste – umjesto da putujemo s protagonistima, film je fiksiran i fokusiran na jedno mjesto na alžirskoj Route Nationale 1, skromnu baraku u kojoj se smjestio Malikin kafić pod izmišljenom adresom Pustinjska ulica 143. Umjesto da putuje, film miruje poput glavne protagonistice koja sjedi i dočekuje svakog putnika namjernika koga joj nanesu suvremeni tokovi ljudi, roba i kapitala. U jednoj od najzanimljivijih scena pisac Chawki Amari, jedan od posjetitelja Malikina kafića, stoji s druge strane prozora s rešetkama i glumi da je njezin zatvorenik. Malika iz unutrašnjosti kafića objeručke prihvaća ovu igru zarobljeništva i time se na vizualno upečatljiv način razotkriva poroznost samoće i izolacije – prozori i vrata u jednakoj mjeri otvaraju i zatvaraju Maliku prema/od svijetu/a, dok su granice restriktivne onoliko koliko im dozvoljavamo da budu.

“Pustinjska ulica143” polako se uvlači pod kožu gledatelja i usprkos ponekim manama ostvaruje filmski preciznu i etnografski utemeljenu studiju mjesta.

Vrata i prozori pripitomljuju ogromna prostranstva oko Malikine nastambe, koja tvori zaštitničku i toplu ljušturu. Ona štiti od pješčanih oluja i vukova, ali i drugih opasnosti koje je proizveo sam čovjek. Ova pustinjakinja (u doslovnom i prenesenom smislu) preferira živjeti sama, te je, iako toplo dočekuje sve koji je posjete (ima tu i financijskih razloga dakako), odlučna zadržati svoju neovisnost. Malikinom opstanku prijeti izgradnja nove benzinske stanice i restorana u neposrednoj blizini (kapitalističkim makinacijama nijedna pustinja nije predaleko). Odjednom ima susjede (i to ne dobronamjerne), ali odbija otići bez borbe.

Fiksna točka na beskonačno djeljivom kontinuumu “Pustinjska ulica 143” (iza čije izmišljene adrese se kriju i Malikin kafić i Ferhanijev film) priziva želju za ljudskom prisnošću i uljudnošću između poznanika i stranaca koji lutaju neoliberalnom pustinjom kasnog kapitalizma, kao i želju za bivanjem u trenutku usprkos njegovoj neizbježnoj prolaznosti – cezura od iscrpljujućeg puta uz prijateljsko lice. Jednostavna nastamba pod užarenim saharskim suncem transformira se u utočište za prekarne radnike u potrazi za okrijepom ili pjesmom, umjetnike u potrazi za inspiracijom ili pak turiste u potrazi za autentičnim iskustvom. Iako umorna i osamljena, Malika stoički opstaje uz vragolast smiješak i nepokolebljiv prkosni duh. Time postaje simbol otpora nivelirajućem učinku tzv. progresa, a njezina pustinjska oaza svojom vitalnošću nameće se kao posljednji bastion neposredne ljudske interakcije u globaliziranom svijetu u kojem samo mijena stalna jest.

Ferhani kamerom i montažom stvara koherentnu cjelinu i ispisuje putanju oko Route Nationale 1 bez da se pomiče s jedne točke, a atmosferičnosti doprinosi i glazbena podloga koja je asemblaž prodornih kabilskih pjesama alžirske kantautorice Taos Amrouche (ujedno i prve alžirske spisateljice) i psihodeličnih afro-beatova iz pjesme “Qu’Ran” Briana Enoa i Davida Byrnea koja semplira molitve alžirskih muslimana. Ova pjesma notorno je izbačena s njihova zajedničkog albuma “My Life in the Bush of Ghosts” (1981) nakon prigovora religijskih organizacija. “Pustinjska ulica 143” polako se uvlači pod kožu gledatelja i usprkos ponekim manama – povremeno zamorna upotreba kadrova unutar kadrova, nedovoljna razrada protagonistkinje (ne uspijeva zahvatiti svu kompleksnost njezine ličnosti i položaja u društvu) – ostvaruje filmski preciznu i etnografski utemeljenu studiju mjesta.

"Pustinjska ulica 143" / "143 Sahara Street" / "143 rue du désert"
Scenarij i režija: Hassen Ferhani
Producenti: Narimane Mari i Olivier Boischot
Direktor fotografije: Hassen Ferhani
Montaža: Stéphanie Sicard, Nadia Ben Rachid, Nina Khada i Hassen Ferhani
Zemlje podrijetla: Francuska / Alžir / Katar
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 103 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

21. Human Rights Film Festival: “Čovjek u crnom” – Čujna crnina

Wang Xilinov život kroz film "Čovjek u crnom" (2023) Wang Binga izražen je kao još jedan stavak u životu ovog kompozitora.

21. Human Rights Film Festival: “Projekt” – Odmatanje slojeva zbilje

"Projekt" (2023) Dane Komljena jezgru ima u prenamijenjenom trgovačkom kompleksu u nigerijskom Lagosu.

21. Human Rights Film Festival: “Draga Fiona” – U potrazi za idealnim gledateljem

Film "Draga Fiona" / "Dearest Fiona" (2023) redateljice Fione Tan mogao bi poslužiti kao eskperiment potrage za idealnim gledateljem.

Znanstveni skup “Filmologija, kritika, umjetnost” povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića

Povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića, u Zagrebu će se od 9. do 10. prosinca održavati znanstveni skup "Filmologija, kritika, umjetnost".

21. Human Rights Film Festival: “Gdje su nestali svi osmijesi?” – Izvana gladac, iznutra jadac

Na ovogodišnjem HRFF-u prikazat će se i film "Gdje su nestali svi osmijesi?" / "Where Have All the Smiles Gone" (2023) Anje Strelec.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.
Scenarij i režija: Hassen Ferhani<br> Producenti: Narimane Mari i Olivier Boischot<br> Direktor fotografije: Hassen Ferhani<br> Montaža: Stéphanie Sicard, Nadia Ben Rachid, Nina Khada i Hassen Ferhani<br> Zemlje podrijetla: Francuska / Alžir / Katar<br> Godina proizvodnje: 2019.<br> Trajanje: 103 minute16. ZagrebDox: "Pustinjska ulica 143" - Inverzni film ceste