Iz Sarajeva za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Svaki uvid u industry program otvara pitanje kako mu pristupiti iz perspektive, ne nužno profesionalaca, već zainteresirane publike. Odgovor koji se nameće je uvid u tendencije i trendove koji se razvijaju paralelno ili unatoč dominantnim produkcijskim tokovima. Ovogodišnji “Main Pitch” u sklopu AJB DOC-ova industry programa “AJD Industry Days @ AJB DOC” pokazao je da su ostvarenja u realizaciji i dalje na tragu tematike izbjeglištva, odrastanja u nepovoljnim uvjetima, lokalno relevantne problematike ili uvida u aktualne sukobe. Pritom, kao da inzistiranje na informativnoj dimenziji rezultira zanemarivanjem estetskog pomaka, a koji bi obogatio temeljnu narativnu liniju. Nama je najzanimljiviji projekt redatelja Alessija Bozzera i Ivane Marinić Kragić “Bezbroj poljubaca” / “Con 24000 baci” (Marinis Media), koji kroz izolaciju popkulturnih momenata na relaciji Italija – Jugoslavija istražuje političke veze u pozadini.
Natjecateljski je program ponudio film “Return to Raqqa” (2022) redatelja Alberta Soléa i Raúla Cuevasa, a koji se posredno zaokuplja problematikom ratnog reporterstva i donosi priču novinara otetih od strane Islamske države. Nakon desetljeća intenzivnog zanimanja, bilo u reportažnom, bilo filmskom smislu, današnja je društvena situacija sirijskog područja uglavnom istisnuta iz fokusa i prepuštena statusu quo. Film podsjeća na i dalje aktualne fenomene kroz novinarsku perspektivu, pri čemu nije zanemarivo da Albert Solé ima reportersko iskustvo još iz ratnog Sarajeva. Razumijevajući posljedice traumatskih događanja donosi priču kolege, a da bi izbjegao eksploataciju film premrežuje animiranim segmentima. Međutim, animacija funkcionira prije ilustrativno, no što iskorištava potencijal za razvoj daljnjih interpretativnih rukavaca.
“My Name is Happy” (2022) Nicka Reada i Ayse Toprak aktivno se priključuje na aktualnu problematiku femicida i pratećih diskusija, koje jednako za cilj imaju propitati latentno nasilje proizašlo iz društvenih struktura, kao i okvir kaznenog zakona, koji najčešće ne funkcionira preventivno. Turska je zbog pozicije na razmeđu progresivnih i konzervativnih tendencija, zemlja u kojoj je femicid itekako prepoznat kao relevantno pitanje, stoga i sam film od osobne priče stremi prema prikazu širih građanskih pokreta i organizacija, odnosno značaja društvenog pritiska koji odatle proizlazi.
Program u okviru “AJB Prikazuje” pak najbolje komunicira s lokalnom publikom, a tako je bilo i u slučaju filma Midhata Mujkića i Tomislava Cvitanušića, “Svako ima svoj Everest” (2023). Očito, karizmatične su ličnosti dovoljne da bi nadvladale slabosti filma tipične strukture, koji funkcionira na izmjeni osobnih dojmova u talking heads maniri i snimki nastalih prilikom ekspedicije na Mount Everest. Komunikacija s publikom ipak priziva autentičnost, a prepuni BKC svjedoči do koje je mjere publika spremna podržati filmove koji joj se direktno obraćaju.
