PočetnaEsejiProzori"Jedan život" – Neimenjivo

“Jedan život” – Neimenjivo

-

Naša je civilizacija majstor nehaja. Jer, što god da se dogodi – holokaust, atomske bombe, kolonijalizam; ili se događa – duhovni barbarizam, masovni egzodusi, terorizam, vješto se sprema pod tepih. A na brodu luđaka, kako je naš planet svojedobno opisao Ivan Supek, zabava se nesmiljeno nastavlja kao da joj nikada neće doći kraj. U našem društvu smrt kao da ne postoji, ona je tek brojka iz novina i sjenka s titravog ekrana. Smrt nije realna i zato je jedna od najvažnijih tema suvremene dokumentaristike koja joj uporno pokušava vratiti nakon Drugog svjetskog rata izgubljeno tijelo.

Problem je u tome što je medijska reprezentacija smrti lukavo spojena s politikom. Smrt na ekranima obično ima oblik rata ili terorizma, a njeno je postojanje tako pozicionirano u jasan okvir koji se rijetko napušta i koji je čini naoko shvatljivom. U svom slabo poznatom remek-djelu “Jedan život” (1984), za kojeg je 1985. godine dobio FIPRESCI nagradu kritike na Krakow Film Festivalu, veliki Bogdan Žižić smrt izvodi iz očekivanih, ustaljenih reprezentacijskih modela kao što su rat, kriminal i bolest, prikazujući je umjesto toga onako kako ona u stvarnosti najčešće izgleda – kao bezdušno ubijanje slabijih, rezultat sebične nadmoći čovjeka nad drugim čovjekom i čovjeka nad prirodom, a u moralnom je smislu lišena svakog racionalnog opravdanja.

Jedan život

Žižić film otvara prizorom čučavca što se polako izliježe iz jaja. S tim kadrom simultano započinju i jedan život, i “Jedan život”. Širenjem kadra uskoro spoznajemo kako je taj čudesan i dirljiv prizor rađanja novog života beskrajno multipliciran, po ničemu jedinstven. Jer, nalazimo se u tvornici u kojoj se purani rađaju i umiru da bi postali – puretina. Ovaj tek propupali život već je samim rođenjem predodređen za gubljenje u uniformiranoj masi. Gomila jaja tako se pretvara u uskomešanu masu mesa kojoj čeka izvjesnu smrt. Životinje promatramo sa sigurne udaljenosti, kroz žicu, baš kao što su stražari svojedobno promatrali stanovnike konc-logora.

Kao i oni, osjećamo nelagodu što će sva ta živa bića nepotrebno pomrijeti u najzloćudnijim uvjetima. No opet, baš kao i oni, ostajemo pasivni. Gledamo dalje. Ptice su poput logoraša izložene nehumanom mučenju za koje je nemoguće naći objektivno opravdanje. Poput živih mrtvaca, purane se vješa naopačke na metalne kuke koje ih na traci zatim vode kroz proces čerupanja. Autor ovom dijelu njihova života posvećuje najveću minutažu. Sam čin ubijanja Žižić ipak ne prikazuje, zaustavljajući se mjesto toga na hladnokrvnom pranju krvi prije nego li potekne nova.

Jedan život

Hrvatski redatelj u “Jednom životu” ne izabire moralizatorski puteljak, već preciznošću neurokirurga prikazuje sve faze života zatočene peradi. Od izlijeganja do određivanja spola, preko tovljenja do čerupanja, klanja i pranja krvi, koja se potom zajedno s iznutricama slijeva u obližnji potok. Njegov pristup ovim postajama križnog puta zastrašujuć je, ne toliko zbog strahote sadržaja već zbog visokoestetizirane forme u koju je taj užas oblikovan. Ona svojom amoralnom objektivnošću, sličnoj onoj koju pronalazimo u znanstvenim laboratorijima, predstavlja pravu invenciju Žižićeva filma. Poput panoptičkog hladnog oka koje sve vidi, ali nikada ne trepće, majstorska kamera Gorana Trbuljaka glatko klizi prizorima užasa, nigdje se usput ne zaustavljajući. Prizori smrti i mučenja grandioznim vožnjama i dostojanstvenim totalima pretvoreni su u umjetnički oblikovane artefakte. Ova uznemirujuća estetizacija užasa kojom se raskrinkava naša dvoličnost upotpunjena je dosljedno primijenjenom plavičastom tonskom paletom filma, ali i ingenioznom glazbom Nevena Frangeša koja živo utjelovljuje stanje perpetuiranog užasa što ga pred našim očima rasplamsava životni put nevinih purana.

Evokativni spoj stilizirane slike i glazbe kojem autor na dva ključna mjesta pridodaje hladno plavo oko promatrača – metafora za našu pasivnost pred prizorima stradavanja drugih – sugerira ljudski stav prema životinjama i prirodi, odnosno svemu što smo sposobni podrediti sebi, pa bili to i ljudi. Jer, Žižićeva estetizacija smrti svoju pasliku ima u Resnaisovom revolucionarnom dokumentu holokausta “Noć i magla” / “Night and Fog” / “Nuit et brouillard” (1955), mjestu gdje se filmska umjetnost prvi put na vjerodostojan način suočila s onim neimenjivim – svijetom bez moralnog središta, u kojem su smrt, patnja i užas nešto što se nužno događa nekome drugome. Pridajući besmislu masovne smrti kontroliranu estetsku formu, dokumentiran je modus našeg vremena u kojem duhovni relativizam svaku klaonicu može pretvoriti u igraonicu.

“Jedan život”

  • Scenarij i režija: Bogdan Žižić
  • Direktor fotografije: Goran Trbuljak
  • Glazba: Neven Frangeš
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1984.
  • Trajanje: 18 minuta

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

21. Human Rights Film Festival: “Čovjek u crnom” – Čujna crnina

Wang Xilinov život kroz film "Čovjek u crnom" (2023) Wang Binga izražen je kao još jedan stavak u životu ovog kompozitora.

21. Human Rights Film Festival: “Projekt” – Odmatanje slojeva zbilje

"Projekt" (2023) Dane Komljena jezgru ima u prenamijenjenom trgovačkom kompleksu u nigerijskom Lagosu.

21. Human Rights Film Festival: “Draga Fiona” – U potrazi za idealnim gledateljem

Film "Draga Fiona" / "Dearest Fiona" (2023) redateljice Fione Tan mogao bi poslužiti kao eskperiment potrage za idealnim gledateljem.

Znanstveni skup “Filmologija, kritika, umjetnost” povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića

Povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića, u Zagrebu će se od 9. do 10. prosinca održavati znanstveni skup "Filmologija, kritika, umjetnost".

21. Human Rights Film Festival: “Gdje su nestali svi osmijesi?” – Izvana gladac, iznutra jadac

Na ovogodišnjem HRFF-u prikazat će se i film "Gdje su nestali svi osmijesi?" / "Where Have All the Smiles Gone" (2023) Anje Strelec.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.