“Jedan život” – Neimenjivo

Naša je civilizacija majstor nehaja. Jer, što god da se dogodi – holokaust, atomske bombe, kolonijalizam; ili se događa – duhovni barbarizam, masovni egzodusi, terorizam, vješto se sprema pod tepih. A na brodu luđaka, kako je naš planet svojedobno opisao Ivan Supek, zabava se nesmiljeno nastavlja kao da joj nikada neće doći kraj. U našem društvu smrt kao da ne postoji, ona je tek brojka iz novina i sjenka s titravog ekrana. Smrt nije realna i zato je jedna od najvažnijih tema suvremene dokumentaristike koja joj uporno pokušava vratiti nakon Drugog svjetskog rata izgubljeno tijelo.

Problem je u tome što je medijska reprezentacija smrti lukavo spojena s politikom. Smrt na ekranima obično ima oblik rata ili terorizma, a njeno je postojanje tako pozicionirano u jasan okvir koji se rijetko napušta i koji je čini naoko shvatljivom. U svom slabo poznatom remek-djelu “Jedan život” (1984), za kojeg je 1985. godine dobio FIPRESCI nagradu kritike na Krakow Film Festivalu, veliki Bogdan Žižić smrt izvodi iz očekivanih, ustaljenih reprezentacijskih modela kao što su rat, kriminal i bolest, prikazujući je umjesto toga onako kako ona u stvarnosti najčešće izgleda – kao bezdušno ubijanje slabijih, rezultat sebične nadmoći čovjeka nad drugim čovjekom i čovjeka nad prirodom, a u moralnom je smislu lišena svakog racionalnog opravdanja.

Žižić film otvara prizorom čučavca što se polako izliježe iz jaja. S tim kadrom simultano započinju i jedan život, i “Jedan život”. Širenjem kadra uskoro spoznajemo kako je taj čudesan i dirljiv prizor rađanja novog života beskrajno multipliciran, po ničemu jedinstven. Jer, nalazimo se u tvornici u kojoj se purani rađaju i umiru da bi postali – puretina. Ovaj tek propupali život već je samim rođenjem predodređen za gubljenje u uniformiranoj masi. Gomila jaja tako se pretvara u uskomešanu masu mesa kojoj čeka izvjesnu smrt. Životinje promatramo sa sigurne udaljenosti, kroz žicu, baš kao što su stražari svojedobno promatrali stanovnike konc-logora.

Kao i oni, osjećamo nelagodu što će sva ta živa bića nepotrebno pomrijeti u najzloćudnijim uvjetima. No opet, baš kao i oni, ostajemo pasivni. Gledamo dalje. Ptice su poput logoraša izložene nehumanom mučenju za koje je nemoguće naći objektivno opravdanje. Poput živih mrtvaca, purane se vješa naopačke na metalne kuke koje ih na traci zatim vode kroz proces čerupanja. Autor ovom dijelu njihova života posvećuje najveću minutažu. Sam čin ubijanja Žižić ipak ne prikazuje, zaustavljajući se mjesto toga na hladnokrvnom pranju krvi prije nego li potekne nova.

Hrvatski redatelj u “Jednom životu” ne izabire moralizatorski puteljak, već preciznošću neurokirurga prikazuje sve faze života zatočene peradi. Od izlijeganja do određivanja spola, preko tovljenja do čerupanja, klanja i pranja krvi, koja se potom zajedno s iznutricama slijeva u obližnji potok. Njegov pristup ovim postajama križnog puta zastrašujuć je, ne toliko zbog strahote sadržaja već zbog visokoestetizirane forme u koju je taj užas oblikovan. Ona svojom amoralnom objektivnošću, sličnoj onoj koju pronalazimo u znanstvenim laboratorijima, predstavlja pravu invenciju Žižićeva filma. Poput panoptičkog hladnog oka koje sve vidi, ali nikada ne trepće, majstorska kamera Gorana Trbuljaka glatko klizi prizorima užasa, nigdje se usput ne zaustavljajući. Prizori smrti i mučenja grandioznim vožnjama i dostojanstvenim totalima pretvoreni su u umjetnički oblikovane artefakte. Ova uznemirujuća estetizacija užasa kojom se raskrinkava naša dvoličnost upotpunjena je dosljedno primijenjenom plavičastom tonskom paletom filma, ali i ingenioznom glazbom Nevena Frangeša koja živo utjelovljuje stanje perpetuiranog užasa što ga pred našim očima rasplamsava životni put nevinih purana.

Evokativni spoj stilizirane slike i glazbe kojem autor na dva ključna mjesta pridodaje hladno plavo oko promatrača – metafora za našu pasivnost pred prizorima stradavanja drugih – sugerira ljudski stav prema životinjama i prirodi, odnosno svemu što smo sposobni podrediti sebi, pa bili to i ljudi. Jer, Žižićeva estetizacija smrti svoju pasliku ima u Resnaisovom revolucionarnom dokumentu holokausta “Noć i magla” / “Night and Fog” / “Nuit et brouillard” (1955), mjestu gdje se filmska umjetnost prvi put na vjerodostojan način suočila s onim neimenjivim – svijetom bez moralnog središta, u kojem su smrt, patnja i užas nešto što se nužno događa nekome drugome. Pridajući besmislu masovne smrti kontroliranu estetsku formu, dokumentiran je modus našeg vremena u kojem duhovni relativizam svaku klaonicu može pretvoriti u igraonicu.

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).