PočetnaReagiranjaSustavno prikrivanje neodgovornosti

Sustavno prikrivanje neodgovornosti

|

Ako i zanemarimo dosadašnje opstrukcije, trenutna je pandemija otvorila manevarski prostor za obračunavanje s dijelom neprofitnog sektora, prvenstveno onim medijskog i kulturnog sadržaja, a koji ideološki odstupa od prevladavajućeg političkog diskursa. Budući da svjedočimo globalnom porastu autoritarnih tendencija, koje prirodno u svoju korist adaptiraju sve društvene mehanizme, ne čudi marginaliziranje onih društvenih čimbenika čiji je cilj kritički pristup takvim fenomenima.

Neprofitni sektor obuhvaća niz aktera, a s obzirom na to da su im ciljevi često podudarni, u praksi se njihovo djelovanje isprepliće. Također, doprinos dijela nezavisne scene, posebno u području kulturne produkcije, sve ako je do određene mjere profitabilan, neizostavan je u definiranju okvira koje nastojimo opisati. Iako bi u idealnom slučaju trebali nadopunjavati institucionalne praznine, a u slučaju medija proširivati i lokalizirati teme, preduvjet produktivnog odnosa svih društvenih instanci jest smisleni angažman svake pojedine. Međutim, institucionalni okvir tu redovito zakazuje i uslijed svestrane birokratizacije ne prepoznaje zajedničke ciljeve prema razvoju funkcionalnog društva. U društvu općenito nedostaje svijest da je javno financiranje neprofitnih medija i potpomaganje kulturnog angažmana neovisnih umjetnika suštinski od javnog interesa, s obzirom na to da ima snagu odgovoriti na najrazličitije kulturne, informativne i obrazovne potrebe građana.

Iako je posljednjih nekoliko tjedana napisano mnoštvo analiza današnjeg devastiranog stanja, srednjostrujaški mediji, ako i nisu otvoreno neprijateljski, problem ili ignoriraju ili površno elaboriraju. S druge strane, Ministarstvo kulture direktno nadležno za medijski i kulturni sektor, nastavlja svoju češće destruktivnu politiku, pokazujući temeljno nerazumijevanje čak i kad su u pitanju paušalne mjere saniranja štete nastale aktualnim protupandemijskim mjerama. Budući da ne postoji koherentna kulturna politika, slijedom toga niti medijska, čitav se sektor stihijski, nerijetko i s tržišno orijentiranim učesnicima, nadmeće za ionako nedostatna sredstva. Neprofitni mediji u Hrvatskoj su na sebe preuzeli kompletnu obvezu cjelovitog i smislenog izvještavanja, čime prestaju biti komplementarni srednjostrujaškim i komercijalnim medijima, već jedina prepreka na putu sveopće banalizacije medijske scene. Slična je situacija i u području kulture, odnosno najčešće se zanemaruje doprinos svih onih aktera koji primarno ne djeluju unutar institucionalnog okvira, a preslikavanje tržišnih uvjeta na, u svojoj biti nelukrativnu djelatnost, razotkriva razorni potencijal.

Logika marginalizacije

Iako zakonska legislativa i na području kulturne i medijske aktivnosti definira nužnost poticanja djelatnosti od općeg interesa, u praksi takva politika nikad nije zaživjela. Otvoreno zakidanje neprofitnih medija počelo je u vrijeme bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji je kao idealni ideološki paravan zacrtao daljnji smjer postupanja Ministarstva. Ukidanjem natječaja za neprofitne medije, a koji unatoč najavama nikad nije kompenziran, većina se medija našla na ivici opstojnosti, primorana iscrpljivati se apliciranjem na niz natječaja, od kojih niti jedan ne znači dugoročno rješenje.

Sve su ostale potpore Ministarstva kulture ili lokalnih zajednica nedostatne, najčešće se odnose tek na dio od ukupne djelatnosti, ili se zbog nedefiniranih kriterija sredstva raspoređuju tržišno nejednako pozicioniranim akterima, bez jasne politike razvoja neprofitnog sektora i svega što on obuhvaća. Kao što detaljno opisuje Jerko Bakotin, nasuprot preporukama i europskoj praksi, Fond za pluralizam koji provodi Agencija za elektroničke medije, ostao je jedini direktni izvor financiranja neprofitnih medija. Problem je u tome što tek mali dio financija odlazi u te svrhe, a najvećim se dijelom sufinanciraju komercijalni nakladnici. Novi zakon o elektroničkim medijima već je podvrgnut kritikama jer ne samo da ne prepoznaje nesrazmjer, već ga i dalje potiče.

Detektirani problem na svim razinama jest sastav članova vijeća koji odlučuju o potporama, kao i kriteriji kojima se pritom vode. Kritikama se podvrgava baš Vijeće za elektroničke medije, koje plastično pokazuje funkcioniranje prema političkoj liniji, čime se demistificira pokušaj prikrivanja političkih interesa izdvajanjem Agencija kao navodno neovisnih tijela. Da su one itekako ovisne o političkoj klimi najbolje pokazuje slučaj Hrvatskog audiovizualnog centra i nasilna smjena vodstva umjetno stvorenim javnim polemikama od prije nekoliko godina.

Dosad su se kao najveće prepreke smislenom financiranju relevantnih projekata pokazala nekompetentna vijeća, koja najčešće nisu niti upoznata sa scenom o kojoj odlučuju, kao i paušalno dodjeljivanje sredstava bez jasnih kriterija razdiobe, prije svega na kvalitativnoj razini. Nadalje, nepoštivanje ili nepostojanje rokova dodjele sredstava, onemogućava ikakvo suvislo planiranje troškova. Uzevši u obzir da situacije poput ovogodišnje, u kojoj primjerice Grad Zagreb u slučaju natječaja za Sufinanciranje medija isplaćuje programska sredstva za 2019. godinu u 2020., nisu izvanredne, ostaje nejasno na koji bi se način ugovorne obveze trebale izvršiti, kad su isplaćena sredstva preduvjet za njihovu realizaciju.

U nastojanju prebacivanja odgovornosti za neprofitne medije, Ministarstvo kulture je nakon godina otezanja raspisalo natječaj Medija zajednice, financiran iz europskih fondova. Pritom i dalje do izražaja dolaze pokušaji Ministarstva da izjednači status neprofitnih i profitnih medija, pokazujući potpuno nerazumijevanje za politiku koju bi trebalo voditi, kao i otklon od europske politike na koju se vječno poziva. Iako rezultati tog natječaja nisu bili poznati više od godinu dana, prema najavama, te bi financije trebale poslužiti kao model instant pomoći medijima u trenutnoj krizi, što se kosi s njegovom prvotnom namjenom. Sam je fond zamišljen kao poticaj dijelu aktivnosti neprofitnog sektora, prije svega na polju obrazovanja novinara i povećanja vidljivosti rubnih društvenih skupina. Naše Ministarstvo, ne samo da je u opticaj pustilo tek polovicu namijenjenog iznosa, već se ponaša kao da će njime riješiti sve probleme financiranja neprofitnih medija. Takav je stav u direktnom konfliktu s propozicijama natječaja, ali i samom svrhom neprofitnog sektora čije je polje djelovanja suženo.

Kad su u pitanju specijalizirani portali i udruge koji se zaokupljaju tek dijelom kulturne aktivnosti, poput filma, financiranje postaje još fleksibilnije. HAVC npr. potpomaže komplementarne djelatnosti, baš kao i pojedine strukovne udruge, no njihova je participacija opet ovisna o proračunskim rashodima. Takva organizacija u najboljem slučaju znači preživljavanje godinu za godinom. Zbog nemogućnosti cjelovitog financiranja, većina je medija i projekata osuđena na dotacije s različitih strana, pri čemu najveći dio energije, umjesto u primarnu djelatnost ulaže u samoodržanje. Nekoordinacija institucija i stihijsko financiranje zasebnih projekata onemogućavaju smisleni razvoj neprofitnog i kulturnog sektora, prirodno predodređenog za suradnju. Budući da Ministarstvo kulture nije izradilo čak niti medijsku strategiju, jasno je da ne možemo očekivati niti sveobuhvatnu politiku.

Otvorena diskriminacija

Pravi su se razmjeri nebrige za kulturni i medijski sektor otkrili u najnovijoj krizi uzrokovanoj koronavirusom. Nakon inicijativa i apela novinara i kulturnih radnika, Ministarstvo kulture naizgled se trgnulo iz apatije. No, brzo je postalo jasno da je riječ o djelomičnom pokušaju ublažavanju štete nastale pandemijom. Za razliku od privatnog sektora, koji je uz zadovoljavanje jednog od niza kriterija, u većini slučajeva ostvario državnu potporu, u isti model primijenjen na kulturni sektor ugrađeno je niz ograničenja.
Ne samo da su potpore namijenjene isključivo slobodnim umjetnicima, već se njihov iznos regulirao ovisno o prošlogodišnjim prihodima. Pritom su zanemareni svi honorarni suradnici, kojih je u kulturnom i medijskom sektoru ionako najviše. Njihova narušena radna prava u prekarnim uvjetima, potpuno su degradirana pod paskom institucije koja bi ih trebala donekle štititi. Konačno postaje potpuno razvidno da radnici u kulturi i medijima, a bez stalnog zaposlenja ili posebnog statusa, i bez izvanrednih okolnosti pripadaju jednoj od najugroženijih skupina radnika.

Na lokalnoj razini, ako ćemo suditi prema zagrebačkom primjeru, možemo očekivati još drastičnije rezove. Grad Zagreb suočen sa štetom od potresa i zamiranja ekonomske aktivnosti, no ustvari s dugogodišnjim netransparentnim upravljanjem, a koje se sad efektno može zamaskirati, kao prvu mjeru donio je obustavu proračuna i posljedično, obustavu svih natječaja i potpora o kojima veći dio zbivanja na kulturnom polju direktno ovisi.

Ipak, budući da ovako posloženo stanje nije održivo, i dalje se uvode ad hoc mjere. Najnovija je ona Agencije za elektroničke medije koja je objavila natječaj za seriju tekstova kojima se povezuje novinarstvo, kulturni i civilni sektor, a kao referenti okvir postavljena je trenutna kriza. No koliko god dobrodošli, svi su ti potezi tek simbolični i u konačnici znače prolongiranje nesigurnosti, kao i izmicanje iz fokusa problema održivosti čitavog neovisnog sektora.

Međutim, sve nabrojane teme redovito se obrađuju, izazivaju raspravu i nezadovoljstvo, da bi se postupno utopile u statusu quo. Trenutna izvanredna situacija samo je ogolila stvarne razmjere katastrofalnog institucionalnog okvira koji nema volje povezati i uskladiti različite društvene sastavnice. To rezultira izostankom svijesti u javnosti o značenju neovisnog kulturnog sektora za uključivanje svih zainteresiranih, kao i za istraživanje novih formi izričaja. Javna podrška izostaje i u slučaju neprofitnih medija, čiji se kritički pristup redovito denuncira najprizemnijim ideološkim razlozima. Na svemu tome pak profitira komercijalni segment, istovremeno iskorištavajući pogodnosti nedefiniranog sustava, a za uzvrat pružajući minimum društvene odgovornosti.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Otvorene prijave za 8. Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans

Otvorene su prijave za 8. Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans, koji se održava od 12. do 16. rujna 2025. u Sarajevu.

Osjećaj doma i izazovi pronalaska zajedničkog jezika

Redateljica i istraživačica Kumjana Novakova održala je 31. siječnja u Dokukinu KIC masterclass "Uz arhive, nasuprot arhivima: Sastavljanje odsutnosti".

“Paviljon 6” Gorana Devića u programu “Storyvillea”!

"Paviljon 6" (Petnaesta umjetnost, 2024.) Gorana Devića prikazat će se u sklopu iznimno uglednog programa "Storyville".

“Fiume o morte!” i filmovi s fokusom na grad u Dokukinu KIC

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića i filmovi s fokusom na grad dolaze ovaj tjedan u zagrebačko Dokukino KIC.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića najbolji film 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu!

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića proglašen je najboljim filmom 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu.

[VIDEO] Gostovanje Veljka Vidaka u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC je održana hrvatska premijera dokumentarca "Cinéma Laika" (2023), debitantskog ostvarenja hrvatskog vizualnog umjetnika Veljka Vidaka.

U tijeku prijave za 4. Cherry Pop Festival

U tijeku su prijave za natjecateljski filmski "Sweet Cherries", četvrtog izdanja Cherry Pop Festivala.

Nagrade za hrvatske filmaše u New Yorku i Trstu

Hrvatske filmske autorice i autori nastavljaju predstavljati vlastite projekte na brojnim svjetskim festivalima i manifestacijama.

“Cinéma Laika” Veljka Vidaka uskoro u hrvatskim kinima

Dokumentarni film "Cinéma Laika" (2023) Veljka Vidaka, premijerno će biti prikazan u srijedu, 5. veljače u Dokukinu KIC.

Masterclass Kumjane Novakove i projekcija “Šutnje razuma” u Dokukinu KIC

Nagrađivana makedonska redateljica Kumjana Novakova održat će sutra u Dokukinu KIC masterclass posvećen radu s arhivom.