Svaki je susret sa Sarajevom, susret sa supostojanjem proturječja. Trenutna živahnost ulice zamire u religioznoj pribranosti, a natruhe orijentalne arhitekture smjenjuju se s krutošću srednjoeuropske, ne bi li se vizura grada uskladila u svojim suprotnostima. One se očituju u svim segmentima života grada, pa i događanjima kakvo je 2. Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans (AJB DOC, 20. – 24.9.), još jedna festivalska manifestacija upisana u njegovu kulturnu mapu. Onaj poznatiji, Sarajevo Film Festival, suviše se oslanjajući na glamuroznost, često ostavlja po strani potrebe domicilnog stanovništva. S druge strane, čini se da AJB DOC u svoj proboj nije krenuo pretenciozno. U skladu sa činjenicom da je riječ o organizaciji televizijske kuće kojoj je krajnja intencija prikazati filmove u svom dokumentarnom programu, specifičnost je festivala selektiranje filmova isključivo televizijskog formata, do 55 minuta trajanja.

Filmski se festivali, nerijetko pulsirajući na rubu elitizma, pozivaju na intelektualno i umjetnički kompetentnu publiku, odgovarajućeg kapaciteta za cjelovito razumijevanje pojedinog filmskog ostvarenja. Neporeciva je činjenica da najveći domet većine relevantnih festivala čine filmovi naglašenih artističkih tendencija i samosvjesnih autora. Stoga se kao pitanje nametnulo mogu li se takve tendencije uskladiti s televizijskim formatom dokumentarnog filma, odnosno što film čini televizijskim? Dokumentarni film odražava ista proturječja kao i svaki filmski rod. Dok smo skloniji afirmirati filmove specifične i prepoznatljive autorske poetike, televizijski se format često odbacuje kao manje važan iz kuta autorskog stvaralaštva. Njegova je osnovna karakteristika uvjetovana specifičnom prirodom medija i očituje se kroz usmjerenost na široku publiku, iako ta veza ne mora nužno značiti površan pristup filmu ili temi. Međutim, televizičnost ima prednost ukidanja nedodirljivosti umjetničkog djela.

Nepobitna osobina televizijskog formata njegovo je ograničeno trajanje, koje nužno znači prilagođavanje mehanizama razvoja priče ograničenom prostoru. Pritom se mogu, ali nužno ne moraju, uzeti u obzir kvalitativne odlike televizijskog programa, u smislu informativne funkcije, preciznosti ili jasnoće. Televizijski film zasigurno može sadržavati sve od navedenog, no ne postoji uvjet koji bi ga onemogućavao u unapređivanju filmskog jezika ili razvoju osobne poetike autora. Budući da su u popratnom programu AJB DOC-a, Last Minute Cinema, bili prikazani zapaženi dugometražni dokumentarci s ovogodišnjih svjetskih festivala, na neki smo način u praksi mogli utvrditi eventualne prednosti i nedostatke obje kategorije, ali i moguću suvišnost diferencijacije na toj razini.

Novinarstvo u središtu zanimanja

Festivalski program 2. AJB DOC-a, posredno ili neposredno, bio je povezan s novinarskim izvještavanjem i istraživanjem, radilo se o problemima cenzure i pritisaka ili promjeni karaktera profesije u uvjetima proizvodnje lažnog sadržaja. Dok je filmski program sugerirao neke od suvremenih fenomena, (“Bellingcat: Truth in a Post-Truth World” Hansa Poola ili “Čistači” Hansa Blocka i Moritza Riesewiecka), teorijski su obrađeni kroz popratni sadržaj, poput radionice Britanca Phila Reesa, direktora Al Jazeerinog Odjela za istraživačko novinarstvo, namijenjene prijavljenim profesionalcima.

Iako je kao provodna nit festivalskog sadržaja prezentirana Promjena, u smislu društvene ili pojedinačne preobrazbe uslijed osvješćivanja štetnih momenata, sarajevskom konstantom može se izdvojiti odnos prema faktografiji i snimljenom materijalu. Neovisno bilježio pojedinac svoje iskustvo kamerom ili se radilo o konkretnom istraživačkom projektu, svojevrsni su okvir programa činile suvremene konotacije tako proizvedenih slika. Ne mora to nužno biti dosljedno provedeno kroz film, no moguće ga je analizirati u tom kontekstu.

Da je riječ o medijskoj kući s razrađenim profesionalnim standardima, bilo je jasno iz organizacije, susretljivosti i ravnopravnog tretmana sudionika. Zahvaljujući otvorenosti za suradnju, svatko je od gostiju mogao dobiti uvid u onaj aspekt festivala koji ga prema vokaciji zanima. Što se tiče direktnog djelovanja na vlastitu sredinu, osim filmova lokalno relevantnih tema, publika je imala priliku biti uključena u raspravu i izraziti stav prema viđenom.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “The Coach”

Pritom je zanimljivo da se populacija publike mijenjala ovisno o temi pojedinog filma, najčešće uspješno identificirajući fenomene koji ih se direktno tiču. Dok je na projekciji filma “Sjedi da se ispričamo” (2019. | ★ i 1/2) bh autora Jasmina Džemiđića, Aziza i Mirze Čehe, o komičaru koji svoj posao koristi za normalizaciju odnosa prema osobama s invaliditetom, bio znatan broj mlađih ljudi, “Bugarski san” (Novi Film / Provid / Al Jazeera Balkans; 2019. | ★ i 1/2) njihovog sunarodnjaka Srđana Šarenca o njemačkoj umirovljenici, primoranoj pod egzistencijalnim pritiskom preseliti u Bugarsku, privukao je većinom umirovljenike. Pritom je publika izvela svojevrsnu subverziju glasno negodujući zbog popratne rasprave na engleskom jeziku, da bi mali protest rezultirao prebacivanjem na bosanski. Komunikacija se općenito odvijala na engleskom ili bosanskom jeziku, ovisno o podrijetlu protagonista, odnosno autora filma, no ne možemo tvrditi da ni u jednom trenutku dio publike, strane ili domaće, nije bio zakinut. Omalovažavajuće je očekivati da svi razumiju komunikaciju na stranom jeziku, a posebno kontraproduktivno u pokušaju uključivanja marginaliziranih društvenih skupina.

Manjinska hrvatska koprodukcija (Provid) “Bugarski san” Srđana Šarenca, nenametljivo, poetikom filma istine, opisuje generacijsku priču, od blagostanja druge polovice dvadesetog stoljeća, prema današnjem propadanju. Prilično neoptimistično, sarajevski umirovljenici kao moment međusobne povezanosti i moguće solidarnosti prepoznali su ekonomsku deprivaciju.

Ipak, rijetko viđena praksa bila je projekcija filma “The Coach” (2019. | ) Ukrajinke Olge Abramčik o slabovidnom nogometnom timu iz Bjelorusije. Ista je bila prilagođena upravo takvim, slabovidnim pojedincima, čime su osviještene konkretne potrebe jednog dijela, na sličnim događanjima zakinute populacije. Radi se o aspektu na kojem treba inzistirati, i u kontekstu širem od festivalskog. Da se slične inicijative ipak počinju pojavljivati, dokaz je naša udruga Filmaktiv, koja pod parolom Film svima u suradnji sa specijaliziranim udrugama prilagođava film zahtjevima uskraćene publike.

Kome treba autorski film?

Ako smo kao osnovnu distinkciju televizijskog formata odredili ograničeno trajanje ili usmjerenje prema većem broju gledatelja, onda to ne isključuje umjetnički razrađen pristup temi i filmskom jeziku. Iako je nemoguće obraditi sve aspekte nekog fenomena, nužna je upućenost i umješnost autora da primjerenim filmskim alatima poentira i izazove reakciju. Ukratko, svaki film može biti autorski.

Izbjegavajući definicije, kao bitno svojstvo filma koji smo skloni nazvati autorskim, mogli bismo naglasiti svojevrsnu originalnost, koja rezultira i začudnošću, a čija je svrha još više naglasiti one aspekte autorova okruženja koje pronalazi značajnima. Ponekad baš retorički naglašeni dijelovi imaju upozoravajuću snagu, a autor ne izbjegava zauzimanje pozicije u raspravi koja se tek treba otvoriti. To naravno znači i veću mogućnost manipulacije, no ona nije prikrivena, kao što je to slučaj u filmovima tzv. neutralnog pristupa, čija ideološka pozicija pronalazi uporište u naizgled prihvatljivim i raširenim stavovima. Autorski film ne podrazumijeva samodostatnost u pristupu, već prije postaje vizualizacija osobnog angažmana u obradi teme.

Promatrajući filmove prikazane na ovogodišnjem AJB DOC-u, ne možemo ne ustvrditi manjak autorski obilježenih filmskih ostvarenja. Većina je filmova danom materijalu pristupala iz neutralne pozicije, uz odsustvo naglašenih redateljskih postupaka. Fokus je na priči koju se nastoji ispričati, međutim, ne i na onom kako.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “The Feminister”

U pojedinim ostvarenjima autorski neprimjetan pristup ima smisla, pa tako u dokumentarcu “The Feminister” (2018. | ) Šveđanina Viktora Nordenskölda, neprimjetne redateljeve odluke pretvaraju protagonisticu u stvarnu nositeljicu filma, omogućivši identifikaciju gledatelja. Vješto kombinirajući krupne planove u naglašavanju emocionalnih reakcija i srednje, u slučaju potrebe za dodatnim kontekstom, film je primjer redateljeva ovladavanja materijalom u svrhu uspješne provedbe portretiranja svoje glavne protagonistice, švedske ministrice vanjskih poslova Margot Wallstörm. No, upravo tehnička korektnost prikriva stvarni značaj njenih političkih stavova, posebno u kontekstu globalnih politika. Feminizam ove političarke ostaje na razini dozvoljenih političkih akcija, što nam potvrđuje i njena naklonjenost prema Hillary Clinton. Pojednostavljeno, riječ je o politici srednje struje, doduše progresivnijih stavova, no izbjegnuta je problematizacija njenog stvarnog utjecaja.

Daleko od autorskog potpisa, no u svakom slučaju određenog pomaka u formi jest “Rodeo: Taming a Wild Country” / “Rodeo” (2018. | ★★) Estonaca Raima Jõeranda i Kiura Aarma, dokumentarac koji otkriva manje poznatu povijest osamostaljenja Estonije od SSSR-a. U osnovi jednostavna kombinacija intervjua, arhivskih snimaka i animiranih međunaslova, stvara dinamičnu cjelinu, iako potpuno zanemaruje kritički aspekt prema opisanoj politici (fasciniranost tačerizmom), a koja je u većoj ili manjoj mjeri ostavila traga na sva tranzicijska društva devedesetih.

“The Sworn Virgin and the Girl” (2019. | ) Birthe Templin i Kristine Nrecaj govori o albanskoj tradiciji odrastanja žena u muškoj rodnoj ulozi. Film je nažalost obilježen i štetnom odlukom autorica o prikrivanju igranofilmskih dijelova na tragu dokudrame. Izmicanje naglaska s akta glume, koji ima za svrhu involvirati protagoniste u čin nastanka filma, rezultira nezgrapnošću u kojoj je gluma očita, no ne i legitimirana njenim osvješćivanjem od strane protagonista i publike, kao što ju je za slične svrhe zasnovao Želimir Žilnik. Neprekidnim umetanjem totala albanske prirode unosi se još jedan nekoherentan postupak, dodatno razgrađujući cjelinu filma. Dok su trendovi, posebno hrvatske dokumentaristike posljednjih godina, bili inzistiranje na intimnim pričama, filmovi poput “Srbenke” (Restart, 2018.) Nebojše Slijepčevića, također prikazane u okviru programa Last Minute Cinema, otvaraju put drugačijim pristupima nenadvladanim društvenim traumama.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Ponoćni putnik”

Na tom je tragu, uočivši slične intencije, moguće pristupiti najboljem filmu AJB DOC-a,  “Ponoćnom putniku” / “Midnight Traveler” (2019. | ) Hassana Fazilija. Afganistanski redatelj uspješno spaja vlastito autorstvo, što je posebno naglašeno u postprodukciji, intimnu priču i najaktualniju europsku društveno-političnu realnost, migrante. Film je sastavljen od autentičnih snimaka mobitelima na tzv. balkanskoj izbjegličkoj ruti, kontekstualizirajući pritom razloge izbjeglištva, kao i konkretne probleme na koje nailaze; pritom neposrednost članova Fazilijeve obitelji, filmu daje neophodnu autentičnost. Kasnija je razrada materijala značila njegovu preradu, ne bi li se rekonstruiralo psihičko stanje proživljenog, a gledatelju omogućio barem nagovještaj proživljene traume. Redatelj, međutim, ne propušta naglasiti načine manipulacije filmskom slikom, kao i osobnu involviranost koja onemogućava objektivno izvještavanje.

“Ponoćni putnik” naposljetku autoironijom i humoram izbjegava ideološke zamke, razbijajući stereotipe položaja žene u islamskoj kulturi, uz osobno razračunavanje s kulturološki stečenim stavovima. Riječ je o pomno izgrađenom filmu, supostojeće svijesti o svim implikacijama čina snimanja. No upravo zbog jasnih intervencija, materijal ostaje relevantan dokument nehumanog tretmana izbjeglica, kao produkta diskriminativnih politika diljem Europe, što se u našim lokalnim kontekstima sustavno prikriva.

Između ideologije i realnosti

Nije bilo teško pretpostaviti da će Glavna nagrada AJB DOC-a biti dodijeljena filmu “For Sama” (2019. | ) sirijsko-britanskog redateljskog dvojca Waad al-KateabEdward Watts, posebno uzevši u obzir prevladavanje emocionalnog momenta nad racionalnim, očitog već u samoj najavi filma. Dokumentarac svakako obiluje istovremeno impresivnim, ali i potresnim snimkama sirijskog rata, bez nepotrebne eksploatacije, naknadno efikasno montiranim u nelinearnu priču, čime još snažnije zaokuplja gledateljevu pažnju. Iako se na festivalu moglo čuti da je riječ o jednom od najboljih filmova snimljenih o sirijskom ratu, izuzmemo li zasićenje materijalom koje je bilo očito već nakon nekoliko godina, “For Sama” ne donosi ništa novo u interpretaciji, štoviše, konkretnu situaciju ujedno i zamagljuje. Vjerojatno se pažnja nastojala skrenuti na intimni pristup i svojevrsno razgolićenje pred kamerom, koje je izraženo već i inicijalnom idejom roditeljske odgovornosti i reflektiranja njihovih postupaka na djecu.

Ne treba zanemariti niti važnost humanitarnog rada Waad i njenog supruga, no problem humanitarne krize, uz moralne dvojbe ostanka ili odlaska, već je viđen u izvrsnom filmu Ferasa Fayyada i Steena Johannessena, “Zadnji u Alepu” / “Last Men in Aleppo” (2017), direktno nastalom u akcijama spašavanja civila. O političkoj situaciji u opozicijskim redovima saznajemo malo ili ništa, odnosno i dalje ostajemo zakinuti za moment prijelaza iz građanske u konzervativnu revoluciju, o čemu Waad kao protagonistica izgovara tek jednu rečenicu. Pritom se iz materijala ipak čini da njeno kretanje ili fizički izgled nisu toliko u skladu s propagiranom slobodom od nametnutih autoriteta, svojevremeno simboliziranim u Bašar al-Asadu.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Kuća Male Zvijezde”

Najviše se pitanja otvorilo nakon projekcije filma “Kuća Male Zvijezde” (Wolfgang & Dolly / Al Jazeera Balkans; 2019. | ), zanimljivo, hrvatske koprodukcije i redateljice Slađane Lučić. Film je predstavljen kao inspirativna priča o Nudžejmi Softić, mladoj ženi koja je unatoč preprekama (nije jasno kojim izuzev činjenice da nije dobro znala plivati) ostvarila uspješnu karijeru maratonke, da bismo je upoznali u trenutku ostvarenja želje za sudjelovanjem na half Ironman triatlonu. Za nas laike, riječ je o kombinaciji trčanja, plivanja i vožnje biciklom. Kako se priča postupno raspliće, tako smo upućeni u Nudžejminu tragičnu ratnu prošlost, opterećujuću za dosadašnji ton filma, bez razjašnjavanje intencije: radi li se o nadvladavanju traume ili pak promociji tolerancije i međukulturalnog dijaloga, kao što protagonistica povremeno sugerira.

Čitava se filmska konstrukcija ipak ruši nemotiviranim, naprasito ubačenim kadrovima Nudžejiminog očuha, Abu Hamze, čija je društvena uloga u najboljem slučaju dvosmislena. Hamza je predstavnik selefijske zajednice, o kojoj niti znamo dovoljno, niti nam je za to dana prilika. Film o simpatičnoj junakinji koja je pobijedila brojne životne nedaće, odjednom promovira sasvim nove ideje, prezentirajući samorazumljivom vjersku zajednicu, koju, sve ako i ne znamo mnogo o njoj, zasigurno ne karakteriziraju tolerantni stavovi.

Riječ je o ovlaš dotaknutoj kompleksnoj temi, no ipak baca novo svjetlo na postupke i djelovanje junakinje. Pritom ne mislimo na ekstremizam, već, možda i nesvjesno, podilaženje rastućoj retradicionalizaciji naših društava, neraspletivo povezanoj s nasilnim kreiranjima nacionalnih identiteta, a čiji korijeni sežu u devedesete. Danas se pak uzlet sličnih konzervativnih pokreta očituje u regresivnim politikama, koje se prelamaju baš preko prava žena i ugroženih manjina.

Što s kritičkim pristupom?

Neoprezan pristup, vrlo lako može biti u suprotnosti sa ženskim pitanjem, koje se na ovogodišnjem AJB DOC-u nastojalo promovirati. Time je jasno da nije dovoljan angažman okupiti veći broj ženskih sudionica, bilo redateljica, bilo protagonistica, ako teme kojima se zaokupljaju ne prodiru dovoljno duboko u uzroke njihova položaja. Implikacije politika na valu konzervativizma (sjetimo se uspješnih pokušaja umanjivanja reproduktivnih prava žena u Hrvatskoj), nisu dotaknute niti u jednom filmu, iako su njihove posljedice indikativne za društva diljem Europe.

Upravo je nezadiranje iza vidljivog fenomena, karakteristika većine filmova na 2. AJB DOC-u. Iako bi se razlog površnosti pogrešno mogao tražiti u orijentaciji na televizijski format koji ne dopušta detaljnu razradu, ipak su filmovi konstruirani na način da određeni tematski kompleks pojednostave, izdvojivši ga od okoline koja ga determinira. Takva odluka izostavlja stvarni polemički moment, koja je direktan produkt neutralnog pristupa u kojem svatko dobiva jednaku minutažu, iako nije jednako relevantan sugovornik. Izostankom kriterija regulacije rasprave, ona se naprosto banalizira.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Pitaj slobodno”

Dobar primjer spomenutog pristupa film je hrvatskog autora Roberta Tomića Zubera, “Pitaj slobodno” (TOROlab., 2019. | ) o aktualne temi (ne)cijepljenja djece. Tretman teme u filmu, izraz je njena tretmana u javnosti, stoga redovito izostaje pojašnjenje iz kojeg se kuta problemu pristupa, odnosno radi li se o društvenom ili medicinskom aspektu, tj. gdje je točka njihova susreta. No, najčešće se te razine miješaju i sukobljavaju promašujući bit; redatelj svoje sugovornike ne kontrolira, dok je rasprava fingirana montažnom smjenom argumenata. Ipak, publika je u Sarajevu burno reagirala na Zuberov dokumentarac, ponovivši filmsku situaciju rasprave bez čvrstog predmeta, dok se početni zahtjev za informacijom postupno izgubio. Sam redatelj kao da je u jednom trenutku izgubio kontrolu nad filmom, od silne zagušenosti argumentima nastojeći se obraniti cezurama poput snimaka dronom, no jedini je rezultat te metode ogoljelost nerazrađenosti koncepta.

U osnovi, filmski program AJB DOC-a pati od sličnih problema. Iako dosljedno otvara teme vezane za postavljeni predmet interesa, redovito se spotiče na nedovoljno razrađenim i neambicioznim ostvarenjima. Proturječja koja se time konstituiraju nisu otvorena, ali ih je moguće rekonstruirati. Unatoč intenciji pristupa filmu kao alatu društveno korisnog djelovanja, odabir pojedinih filmova sugerira dozu oportunizma, što zapravo podupire apriorno odbacivanje TV-dokumentarca kao ozbiljnog filmskog formata. Na jednak se način stječe dojam da je autorski obilježen film neuskladiv s formom televizijskog dokumentarnog filma, iako nam logika sugerira suprotno.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Girl in Return”

Ipak, dio je filmova, od kojih je jedan i nagrađen od strane programskog žirija, poput “Girl in Return” / “Amys vilje” (2019. | ★★★★ i 1/2) Dankinje Katrine W. Kjær, primjer dobrog dokumentarizma čak i kad ostaje u granicama konvencije. Film jednako ispituje nelogičnosti sustava, portretira njihovu žrtvu, uz izbjegavanje usporavajuće patetike i uspješno integriranje elemenata etnografskog filma. Iako je redateljica naglasila da je materijal naknadno prerađivala sukladno propozicijama AJB DOC-a, ipak je konzistentno ocrtala način funkcioniranja sustava usvajanja, da bi ga konkretizirala kroz intimnu priču žrtve sustava, Etiopljanke Amy. Na tom je primjeru jasno da u kvalitetnom programu ne mora nužno prevladavati samo jedan tip filma, već je raznolikost tema i forme ono što festival dokumentarnog filma čini festivalom.

Ambicija AJB DOC-a, vidljiva u besprijekornoj organizaciji i aktualnosti filmskog programa, ne može se poreći. No, sagledamo li kritički domet i razrađenost odabranih filmova, ona kao da posustaje. Na površinu je isplivalo jednostrano zadovoljenje potreba publike, ne i pokušaj njihova filmskog obrazovanja, u smislu iznalaženja novih formi prezentacije sadržaja. Utoliko AJB DOC zaista ne nadilazi očekivanja televizijskog programa, umjesto da ga kao koncept ozbiljnije razvija. S obzirom na to da je odnos televizije, filma i festivalske publike potentan, šteta je ne naglasiti reperkusije proizašle iz te trodiobe.

S druge strane, stjecanje statusa ravnopravnog renomiranim festivalima u regiji mora značiti promjenu koncepta prema stilskoj raznolikosti i kritičkoj oštrini, uključujući manje popularne, hermetičnije filmske izraze. Trenutno, nepostojanje infrastrukture za razvoj popratnih sadržaja, otežava razvoj u tom smjeru. Gledajući u globalu, ipako možemo ustvrditi da je iza nas uspješno izdanje sarajevskog festivala, podržano kako od publike, tako i od struke. U kojem god da pravcu AJB DOC nastavi rasti, nadamo se da neće izgubiti utemeljenje na društvenoj participaciji i uključivanju lokalnog konteksta, već će ih razrađivati dalje na više relevantnih razina.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here