Društveno-ekonomski krajolik Kine konstantno se preobražava, a s njime i tamošnje virtualno okruženje. Više od 400 milijuna ljudi godišnje u Kini uključeno je u live streaming – spomenuti trend kulminirao je 2016. godine i uhvatio pažnju uvijek budne kineske vlasti koja ovaj fenomen nastoji dovesti pod kontrolu, iako on nema eksplicitnih političkih konotacija. Kineska dokumentaristica Shengze Zhu (“Another Year”, “Out of Focus”) pratila je stotine streamera tijekom deset mjeseci i skenirala više od 800 sati snimljenog materijala da bi stvorila “Present.Perfect.” / “Wan mei xian zai shi” (2019), monokromatski kompendij koji bilježi masovnost intrigantnog komunikacijskog fenomena. Ovogodišnji pobjednik Rotterdama ujedno je i prvi laureat sastavljen isključivo od found footagea. Doduše Zhu tvrdi da kompilirane snimke koje tvore njezin film ne smatra found footageom, iako ih je pronašla na internetu i nije koristila profesionalnog snimatelja. Radije kaže da je film režiralo mnoštvo različitih individua lociranih diljem Kine koje zajedno stvaraju osebujan kolektivni portret suvremenog kineskog društva.
Zhu aranžira film u četiri poglavlja koja najavljuju međutitlovi kričavih boja, no njima ne diktira ni temu ni fokus, već ritam – služe kao male stanke u gledanju. Drugi kreativni doprinos redateljice sastoji se u selekciji i aranžmanu isječaka, odnosno estetskom uniformiranju izvornog materijala neujednačene rezolucije kroz neutralni i distancirani crno-bijeli kolorit. Na taj način stvara vizualno koherentnu cjelinu i daje filmu vlastitu subjektivnost. Zhu kadrira i režira svakodnevicu na formalistički precizan način reminiscentan na filmove Andyja Warhola, koji je među prvima snimao banalne svakodnevne radnje simulirajući kako ih odrađujemo u njihovu stvarnom trajanju. Možemo reći da se radilo o svojevrsnoj preteči live streaminga – recimo filmovi u kojima Warhol monotono bilježi procese jedenja, spavanja i kopulacije (“Eat”, “Sleep” i “Blow Job”).
Dvosatna cyber-epopeja dokumentarca “Present.Perfect.” vrlo brzo postaje repetitivna i zatupljujuća, kao uostalom i znatan dio internetskog krajobraza. Snimke se nižu bez komentara i obrazloženja, naizgled nasumce, neki se likovi ponavljaju, drugi se pojavljuju samo jednom, kao i svugdje na internetu preferira se neobično i ekstremno. Zhu ne pokušava sustavno organizirati svoj materijal u koherentnu strukturu ili nametnuti narativni okvir, radije nudeći kaleidoskopski pogled u svakodnevicu stanovnika najmnogoljudnije zemlje na svijetu. U nastojanju da se u filmskom formatu rekreira virtualni prostor, u prvi plan izbija očajnička želja za komunikacijom karakteristična za hiper-umreženo doba. Neki voditelji dijele svoje vještine, drugi svoje hendikepe. Pokazuju komadić svojeg svijeta, žele nešto podijeliti ili jednostavno preživjeti. Zhu zahvaća i interakciju s gledateljima koji im postavljaju pitanja, komentiraju ili pak doniraju novac u obliku virtualnih darova – na djelu je monetizacija svakodnevice.
Voditelji su istovremeno intimni dnevničari i ludički performeri, no Zhuini odabranici predstavljaju samo maleni segment cvatućeg internetskog biznisa u kojem se konačno i doslovno obistinilo Warholovo proročanstvo o budućnosti u kojoj će svatko imati svojih petnaest minuta slave. Autoricu međutim ne zanimaju voditelji-zvijezde koji toliko dobro zarađuju da ih zastupaju marketinške agencije; ovi pak svoje klijente savjetuju kako privući što više novih sljedbenika. Dok na početku pratimo širi dijapazon voditelja, s vremenom se iskristalizira nekoliko redateljičinih favorita koji postaju glavni protagonisti. Kriterij je naoko – što bizarnije, to bolje. Oni su ekscentrici, usamljenici i egzibicionisti.
“Present.Perfect.” prije svega otkriva svijet cyber-lumpenproletarijata, naličje svijeta instant zvijezda i celebova, koji žive nimalo glamurozno i zarađuju crkavicu emitirajući za šačicu gledatelja. U galeriji osebujnih likova izdvajaju se sredovječni transvestit, netalentirani ulični plesač, ljepuškasta ali iscrpljena tvornička radnica, muškarac u dječjem tijelu te muškarci s različitim hendikepima koji u očajničkoj želji za pažnjom i interakcijom otvoreno dijele sve detalje iz svog života, često na granici egzibicionizma. Zhu internet zanima primarno kao utočište za ljude kojima nedostaje društvena interakcija u stvarnom životu. Takvi pojedinci komuniciraju s nevidljivom publikom, pokušavajući se povezati s vanjskim svijetom. S jedne strane u svojim virtualnim sobama mogu se smijati sami sebi i nadići tegobne životne okolnosti, odnosno pokazati zavidnu pozitivnost i otpornost; s druge strane prisutno je konstantno trolanje i zamorna repeticija, kao i lascivni ili bezobrazni komentari na koje moraju odgovarati.
Iako na momente uznemirujuć i nelagodan, “Present.Perfect.” pruža dragocjen uvid u manje eksponiran segment virtualne zajednice. Osvježavajuće je što film nipošto ne demonizira tehnologiju, pa Zhu pokazuje kako ista ne vodi nužno do dehumanizacije svojih subjekata, dapače za ljude na margini društva otvara nove mogućnosti komunikacije i povezivanja čime mogu nadvladati vlastita tjelesna i prostorna ograničenja. Internet je svojevrsni deus ex machina koji oprimjeruje apstraktnu umreženost društva, međupovezanost i odvojenost od fizičkih lokaliteta u globaliziranom svijetu. Međutim, kako se god ponašali u kiberprostoru, kakve god strategije i diskurse upotrebljavali, i predstavljali se lažno ili istinito, ne možemo se odvojiti od svog mentalnog i fizičkog ostatka iz stvarnoga svijeta. Voditelji su osamljeni, kao i njihovi gledatelji koji isto tako provode sate promatrajući ih i komunicirajući s njima. Internet nam pruža jednostavan i praktičan način za povezivanje s drugima, no na stanovit način uz njega istovremeno postajemo osamljeniji nego ikad. “Present.Perfect.” postavlja pred nas sljedeću dilemu – pruža li Internet dobrodošli bijeg iz izolacije i dosade, ili nas pak zarobljava u bijednoj karikaturi stvarne ljudske interakcije? I zašto smo zamijenili vlastitu dnevnu rutinu s ciničnim i zatravljenim zavirkivanjem u tuđu?
Redateljica Shengze Zhu priznaje kako je postala fascinirana ovim virtualnim svijetom koji postoji samo na kompjuterskim ekranima ili onima pametnih telefona – taj svijet za nju je bio divlji i neobičan, ponekad i barbarski brutalan, ali i kreativan, autentičan i pun vitalnosti. Privlači je gledanje svijeta kroz oči drugog i susret s novim i drukčijim koji internet omogućava. Međutim, ovo zvuči pomalo naivno jer se upravo Internet posljednjih godina pretvorio u rasadnik govora mržnje i netolerancije prema neistomišljenicima, da ne govorimo o pravoj eksploziji narcisoidnosti na društvenim mrežama. Kad se sve zbroji i oduzme, nije li on usprkos utopijskom potencijalu žalosno podbacio u proširivanju naših vidika i empatije prema drugom?
Iako se Zhu trudi dokazati da ne sanjaju svi o uspjehu i slavi, zadnji kadar filma najviše iluminira – našeg uličnog plesača okružuje znatiželjna gomila, međutim nitko od okupljenih statista uopće ga ne doživljava. Dok odzvanja južnokorejski internetski hit “Gangnam Style”, oči su im instinktivno uperene u ledeni odraz ekrana.
Zhu je provela stotine sati ulazeći u živote protagonista; i sama je objavljivala komentare i komunicirala s njima, odlučivši međutim ostaviti ove interakcije nezabilježenima. Jedna od inicijalnih ideja bila je napraviti vlastitu emisiju te pozove druge voditelje da je promatraju i komuniciraju s njom. Na kraju se ipak odlučila za varijantu u kojoj se njezini protagonisti izlažu, dok ona sama ostaje na sigurnoj distanci. Zato dokumentarac kineske redateljice ostaje prazna gesta, nagovještaj empatije ali ne i njezina prava manifestacija. U maniri cinéma véritéa Zhu ništa ne dodaje sakupljenim snimkama, reciklirajući uvide u režiranu svakodnevicu svojih protagonista. Samim tim činom, međutim, nameće drugi način gledanja i druge kriterije (estetske, etičke, spoznajne). “Present.Perfect.” u konačnici pati od nedovoljno kritičkog pristupa fenomenu koji istražuje, ali i od autoričine nevoljkosti za vlastitim izlaganjem. Zhu parazitira nad svojim protagonistima i teško je proniknuti što dobivamo ovim recikliranjem materijala osim još jednog festivalskog filma koji se tobože hvata u koštac s kompleksnošću suvremenosti, dok zapravo ostaje staloženo situiran na njezinoj površini.
Naslov “Present.Perfect.” referenca je na glagolsko vrijeme i meditacija o naizgled kontradiktornim funkcijama dvaju medija – filmske kamere koja bilježi prošlost i daruje joj vječni život te live streaminga koji emitira sadašnjost ad nauseam i time pretvara prozaičnost u spektakl. Ono što počinje kao distancirano antropološko istraživanje, ubrzo postaje bolno bliski pogled u živote nekolicine marginalaca. Ovi online likovi koji lebde u kiberprostoru, paralelno egzistiraju u stvarnom svijetu itekako ispunjenom stvarnom fizičkom boli, a simulacija i zbilja nerazmrsivo su prepletene. Iako se Zhu trudi dokazati da ne sanjaju svi o uspjehu i slavi, zadnji kadar filma najviše iluminira – našeg uličnog plesača okružuje znatiželjna gomila, međutim nitko od okupljenih statista uopće ga ne doživljava. Dok odzvanja južnokorejski internetski hit “Gangnam Style”, oči su im instinktivno uperene u ledeni odraz ekrana.
