Odnos javnosti i Hrvatske radiotelevizije često je na granici netrpeljivosti, a javni servis izaziva otpor kako spornim odlukama, tako i naplaćivanjem prisilne pristojbe za koju gledatelji često ne dobivaju kvalitetan i neovisan sadržaj. Niti jedna smjena vlasti javnu televiziju ne ostavlja neokrznutom, a niz je razloga zašto je tome tako, od nerazvijenih demokratskih procesa do korumpiranosti svih struktura. Ipak, manjkavosti su povremeno toliko izražene da je reakcija javnosti neizbježna. Propuste u kreiranju programske politike svakako je najteže prikriti, pa se i slučajni namjernik može uvjeriti u političku i ideološku pristranost javne televizije, ovisno o prevladavajućoj društvenoj klimi. Iako se na taj način direktno krše zakonski propisi, kao i odredbe ugovora s hrvatskom vladom, paradoksalno je da ista vlada, umjesto osiguranja uvjeta za njihovo neometano provođenje, iskorištava HRT za ostvarivanje kratkoročnih političkih ciljeva. Namjena Trećeg programa pritom kao da je površinska kompenzacija programskih nedorečenosti, čiji je cilj prikriti pravo stanje stvari. Međutim, u posljednje vrijeme i tu pronalazimo dubiozan sadržaj, daleko od raznolikog i relevantnog programa.
Zakulisni mehanizmi funkcioniranja javne televizije postali su otvoreni promjenom vlasti 2016. i dolaskom Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture. Iako je smjena televizijskih urednika jače odjeknula, smjena radijskih, uz ukidanje niza prominentnih, ideološki nepodobnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija, izazvala je otpor građana organiziranih u inicijativu “Sloboda Trećima”. Iako od tada na HRT-u vlada status quo, uz nepobitan pad kvalitete programa, najnovija se polemika razvila oko inicijative Društva hrvatskih filmskih redatelja, “Meni se to gleda, HRT ne da!”. Revoltirani načinom odnošenja HRT-a prema filmskim autorima, iz DHFR-a su prozvali državnu televiziju zbog neodgovornosti i javno uputili zahtjeve koji se poklapaju sa zakonskom regulativom.
Izravan je povod bilo odbijanje niza prominentnih autorskih dokumentarnih filmova od strane Povjerenstva za nabavu dokumentarnog sadržaja, na posljednjem HRT-ovom Javnom pozivu za dokumentarne filmove i serije/serijale, otkup prava emitiranja u ožujku ove godine. Pritom su u prvi plan izbile sve one nedorečenosti suradnje nezavisnog sektora i javne televizije, koje se godinama pokušavaju utvrditi. HRT međutim, u priopćenjima negira optužbe o neprofesionalnom postupanju, pokušavajući dokazati da kontinuirano osigurava prostor za dokumentarni film. Koji su kriteriji pritom presudni, ostaje neodgovoreno.
Iako iz svih zakonskih propisa proizlazi odgovornost javne televizije prema javnosti, kao i zadovoljavanje najrazličitijih potreba gledatelja, od obrazovnih, informativnih pa do sadržaja nedovoljno atraktivnih za komercijalne televizije, HRT češće zanemaruje ulogu medijatora manje zastupljenih sadržaja, u korist političke pristranosti s jedne strane, odnosno nereprezentativnog sadržaja s druge. Nadalje, kao društveni faktor čija je definirana obveza nediskriminatorni pristup svim skupinama, javna televizija trebala bi korigirati, a ne podržavati isključivosti. U idealnim uvjetima isticala bi se kao primjer profesionalnosti, djelujući isključivo u korist društva u cjelini, što znači kreiranje pristupačnog javnog prostora i propagiranje progresivnih ideja. Ipak, HRT ne problematizira zadanu poziciju, češće je smatrajući samorazumljivom. Na širem planu, najveća je zasluga akcije filmaša upozoravanje na disparatnost između funkcije koju bi HRT trebao zauzimati i potpune pasivnosti kojoj se priklanja.
“Istovremeno je tužno i smiješno da tu ulogu očito više trebamo osvijestiti samom HRT-u, negoli njegovim korisnicima, što ne znači da su baš svi korisnici svjesni uloge i zadaće nacionalne javne televizije. Zbog svih zajedno osvještavanje ćemo nastaviti i dalje”, o vidljivosti akcije u javnosti i prepoznavanju njene važnosti za širu sredinu, ističe u ime DHFR-a redateljica i umjetnička savjetnica za dokumentarni film pri HAVC-u, Katarina Zrinka Matijević.
Definirano djelovanje, nesankcionirano zaobilaženje
Kao što je DHFR upozorilo još na početkom godine održanoj tribini “HRT – nezakonje sa zaštitom”, iako Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji odnose definira, problem nastaje u nesankcioniranju njegova zaobilaženja. Sličnu samovolju pronalazimo u provođenju svih ostalih odredbi, međutim ostaje nejasno koje figure u hijerarhijskoj strukturi HRT-a odnose konačnu prevagu u odlučivanju.
Osporavani javni natječaj tiče se članka 11. Zakona, kojim je propisano da 15 posto godišnjeg programskog proračuna HRT treba utrošiti na nabavu europskih djela neovisnih proizvođača, od čega polovinu sredstava treba uključivati djela proizvedena izvorno na hrvatskom jeziku. HRT također ima obvezu objavljivati izvješća o provedbi tog članka.
Na izravni upit o razlozima medijske šutnje o konkretnom slučaju, s javne televizije odgovaraju:
“Hrvatska radiotelevizija redovito izrađuje i dostavlja Izvješća o provedbi članka 11. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji u skladu sa zakonom preuzetim obvezama, te će isto biti učinjeno i s Izvješćem o provedbi članka 11. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019., najkasnije do 31. ožujka 2020”.
Krijući se iza propisane procedure, HRT se odriče odgovornosti, a s obzirom na to da je druga strana glasno istupila i zametnula se javna rasprava, nije korektno odbijati dati jasne odgovore na u osnovi jednostavna pitanja. Sami su autori progovorili o neprofesionalnom odnosu od strane HRT-a, kao i navodnim razlozima odbijanja filmova. Činjenica jest da većinu najrelevantnijih djela hrvatske dokumentaristike javna televizija nije otkupila, pozivajući se, kako saznajemo kroz medije, na programski interes. Čiji je to interes, na koji je način konstituirano Povjerenstvo za nabavu dokumentarnog sadržaja i koji su kriteriji odabira sadržaja, kao zainteresirana javnost ne saznajemo ništa. Dio je filmova odbijen uz nepotpisane recenzije uvredljivog sadržaja, a dijelu je spočitana dužina trajanja, iako se u Ugovoru HRT-a s vladom eksplicitno ističe da će HRT promicati dokumentarni sadržaj, koji ne ovisi o trajanju djela, već o “dubini istraživanja i bliskosti s temom i subjektom”.
U konkretnom slučaju s odbijanjem filmova paradoks je još veći, jer HRT djeluje na štetu projekata, većim dijelom financiranih preko sustava javnih potpora, odnosno HAVC-a, u čijem financiranju i sam sudjeluje. Činjenica da se ciljevi ovih društvenih sastavnica ne bi trebali isključivati, već biti podudarni, ukazuje do koje mjere institucije djeluju suprotno vlastitim pretpostavkama.
Zbog svih tih nelogičnosti, članica inicijative, redateljica Vlatka Vorkapić ističe da neće stati: “Mi ćemo svakako ustrajati u svojim zahtjevima, ali istovremeno cijeli problem nastojimo podići i na međunarodnu razinu. Kolegica Katarina Zrinka Matijević prezentirala je nedavno našu kampanju na DOK Leipzigu, a kolega Danilo Šerbedžija na polugodišnjem sastanku Upravnog odbora organizacije Writers & Director Worldwide. Naši su zahtjevi prema HRT-u vrlo jasni: transparentni javni natječaji s jasnim kriterijima i kompetentnim ljudima koji odlučuju; primjeren omjer sredstava koja se dodjeljuju kroz javne i izravne pozive, pri čemu izravni pozivi nikako ne smiju biti pretežiti oblik nabave sadržaja; transparentnost poslovanja HRT-a koja uključuje i redovito i pravovremeno objavljivanje polugodišnjih i godišnjih izvještaja; poštivanje autorskih prava; pitanje dostupnosti arhiva i cjenika njegova korištenja…“
Zahtjevi upućeni od strane DHFR-a nisu novi i godinama se nastoje definirati. Posljednji je potpisivan tzv. Koregulacijski sporazum kojim se nastoje regulirati pravila nabave filmova od nezavisnih proizvođača, odnosno pojednostaviti zakonski propisanu proceduru. I dok je na prvi pogled korektno napisan, problem ponovno postaje neprovođenje u praksi.
Daljnja obveza koju HRT ignorira jest suproizvodnja filmova, što se u našim relativno skromnim uvjetima, u kojima HRT posjeduje snažnu infrastrukturu i ljudstvo, čini logičnim. Baš kao i zahtjev da javna televizija sudjeluje u relevantnim produkcijama. Ipak, umjesto udruživanja snaga i iskorištavanja potencijala međusobne suradnje, češće smo suočeni s opstrukcijama.
Nenad Puhovski samo je jedan od autora i producenata koji permanentno naglašava nedostatnost takvog tretmana:
“Ako je u pitanju koprodukcija, odnosna zajednička proizvodnja i/ili sufinanciranje nekog našeg projekta od strane televizije, situacija je oduvijek bila ista. U 22 godine postojanja te 84 realizirana Factumova filma, HRT nikada nije koproducirao niti jedan naš projekt. Ako se, pak, govori o otkupu gotovih filmova, toga je bilo sporadično i bez nekog plana. Rekao bih da se radi(lo) o dva bitna čimbenika – kao prvo, HRT se svim silama trudi dokazati da joj nitko izvan kuće ne treba, da sve može sam i da smo svi mi, zakonom dodijeljeni suproducenti, zapravo samo – smetnja”.
Samodostatnim stavom, kojim se postavlja spram svih drugih kulturnih sastavnica, HRT, na vlastito čuđenje, postaje irelevantan faktor. Pravilnici, ugovori ili interni akti, koji u obzir uzimaju javnu ulogu Televizije, pritom samo ispunjavaju formu.
Ima li stvarnog pomaka
Kao promatrači navedenih proturječja, možemo zaključiti da na HRT-u jednostavno ne postoji potreba za konkretnom promjenom pozicije. Najveći je problem nepostojanje mehanizama kojima bi se (ne)djelovanje moglo sankcionirati, odnosno nadzorni odbor ili programsko vijeće nemaju moć za djelovanje. Ustroj HRT-a trebao bi biti u stanju spriječiti netransparentnost, no trenutno se čini da je tek potpomaže, s obzirom na to da isti ljudi obitavaju na istim pozicijama moći. Niska razina građanske participacije, kojoj HRT pridonosi, ujedno omogućava štetne društvene pojave, bez da ih se do kraja osvijesti kao takve. Time nastaje neprobojni krug samodostatnosti koji je očito teško probiti. DHFR je uspio uključiti neke od odgovornih potaknuvši sazivanje sjednice saborskog Odbora.
“Mi smo se već u srpnju obratili nadležnim tijelima i tražili da se očituju o nastalom problemu i našim zahtjevima. Uputili smo dopise Odboru za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskog sabora, Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora, Agenciji za elektroničke medije, Nadzornom odboru HRT-a i Programskom vijeću HRT-a. Osim spomenute sjednice, odgovor smo nedavno dobili još jedino od Nadzornog odbora HRT-a koji nas je uputio na Programsko vijeće, ali naglasivši da će ‘zbog važnosti navedene materije, Nadzorni odbor i dalje pratiti nabavu neovisnih proizvođača’. Dodatni je problem što je Programsko vijeće, najblaže rečeno, disfunkcionalno. Naime, ono je krnjeg sastava i ima problema s kvorumom”, govori nam Vlatka Vorkapić.
Stvari su se nedavno ipak pokrenule s mrtve točke, pa je prema posljednjim informacijama iniciran sastanak od strane vodstva HRT-a.
“Nakon višemjesečne kampanje, sjednice saborskog odbora i njezinih medijskih odjeka, Glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić ponudio je predsjedniku DHFR-a, Antoniju Nuiću sastanak na kojem bi se razgovaralo o našim zahtjevima. DHFR je prihvatio ponudu. Nismo posustali puna tri mjeseca i ne planiramo dok problem ne bude riješen. U biti možemo reći kako je pred DHFR-om i HRT-om niz važnih sastanaka na kojima bi partnerski trebali riješiti sve sporne teme koje je kolegica Vlatka Vorkapić navela”, ističe Katarina Zrinka Matijević.
Jasno je da bez kontinuiranog pritiska ne bi bilo niti polemike, niti pomaka. Očito je da HRT traži način smirivanja tenzija, što će kratkoročno uspjeti otkupom dijela filmova. Nadajmo se da DHFR, a niti šira javnost neće zaboraviti bitne točke proizašle iz rasprave, odnosno da će se na svim frontovima nastaviti inzistirati na ispunjenju javne funkcije Televizije, a koja doprinosi svima, kako autorima, tako i publici. U medijskom prostoru općenito nedostaje suvislih diskusija o značenju i funkciji javnog servisa, dok iste najčešće počinju i završavaju polarizacijom oko plaćanja pristojbe. Međutim, u trenutnoj raspodjeli odnosa i odbijanju HRT-a da bude servis svih građana, osluškujući njihove impulse i proizvodeći kritičnu masu, niti taj zahtjev nije nerazuman.
