Prošle su tri godine otkako nas je napustio veliki kanadski kantautor, književnik i pjesnik Leonard Cohen (1934. – 2016.). U sjećanje na njega u zagrebačkom Dokukinu KIC sljedeća dva vikenda bit će prikazivan film “Ptica na žici” / “Bird on a Wire: Leonard Cohen” (★★★★) britanskog redatelja Tonyja Palmera iz davne 1974. godine. Također, bacit ćemo pogled i na recentni dokumentarni uradak Nicka Broomfielda o istom izvođaču, “Marianne & Leonard: Words of Love” (2019. | ★★★ i 1/2). I Palmer i Broomfield imaju mnogo akumuliranog iskustva u rokumentarnom žanru: prvi je snimao filmove o Beatlesima, Hendrixu i Zappi, a potonji o Whitney Houston, Biggieju i Tupacu te o Kurtu i Courtney.
Palmerov film doživio je neobičnu sudbinu unatoč produkcijskoj etiketi BBC-ja. Prije nego što će potonuti u potpuni zaborav, dokumentarac je prikazan u vrlo ograničenoj britanskoj distribuciji daleke 1974. godine. Televizija je ubrzo odustala od emitiranja, pa je na kraju “Ptica na žici” prikazana tek na njemačkom programu. Trebalo je proći više od četiri desetljeća kako bi se iz prašine izvukle stare filmske trake, a dokumentarac restaurirao u trenutnom obliku. I sam Cohen “Pticu na žici” doživio je kao itekako konfrontirajuće djelo, prepuno sukoba i nasilja. Jednim takvim konfliktnim događajem i započinje Palmerov film, hektičnom scenom nereda usred Cohenovog telavivškog koncerta u proljeće 1972. godine. Iz same snimke ne razaznajemo konkretne događaje na terenu, ali gotovo da nožem možete rezati rastuću napetost. Kroz razgovore s posjetiteljima saznajemo tek da su redari nekoga prebili, iako se gotovo nezamislivim čini da bi na koncertu izvođača poznatog po laganim i turobnim pjesmama moglo doći do nasilja.
Ipak, cijela ova Cohenova filmski ovjekovječena turneja zapravo je iznenađujuće mučna i prošarana problemima, od tehničkih do onih vezanih za emocionalno i mentalno stanje protagonista. Kad se u obzir uzmu sve ove turbulentne okolnosti, neobičnim se čini izdavanje sasvim pristojne ploče uživo “Live Songs” iz 1973., snimljene upravo na ukletoj turneji. Ipak, svijet glazbe pun je neobjašnjivih misterija, pogotovo kada su u pitanju velikani poput Cohena, nikad dokraja dokučivi i skloni stalnom preispitivanju.
Sam film sastavljen je od kolaža živih izvedbi pjesama na kobnoj europsko-izraelskoj turneji, brojnih improvizacijskih zafrkancija na pozornici, dijelova intervjua koje Leonard daje raznim novinarima (uključujući sjajan dijalog u kojemu iznosi tvrdnju kako je samoća politički čin, a ta teza danas se čini još aktualnijom), čitanjima njegove poezije i ponajviše raznih neobičnih situacija po zapozorjima prije i poslije nastupa. Osim divnih izvedbi pjesama s prvih triju albuma poput “Avalanche”, “Suzanne”, “The Sisters of Mercy” i brojnih drugih, ovdje imamo priliku čuti i vrlo ranu verziju onoga što će uslijediti u obliku prekrasne “Chelsea Hotel”. Posebno za oko zapinju doista šokantne slike ratnih stradanja nepoznatih zaraćenih strana dok u pozadini svira “The Story of Isaac”, no najzanimljiviji trenuci filma upravo su oni u kojima se Cohen, njegov bend i tehnička ekipa suočavaju s vanjskim i unutarnjim demonima. Naime, njihov razglas kojeg koriste gotovo od samog početka, kvari se na svakom koncertu. Takvi tehnički problemi dovode čak i do sukoba s nezadovoljnicima u publici, primjerice berlinskim koji traže povrat novca nakon preranog završetka koncerta uslijed tehničkih poteškoća. Kao i sve ostalo, redatelj Tony Palmer ove događaje vjerno bilježi u detalje, uključujući i kadar u kojem Cohen iz džepa vadi sav novac na raspolaganju – šezdeset dolara – i daje ga uzrujanim galamdžijama.
Britančev nesmetani pristup svim trenucima turneje donosi brojne scene sa škakljivim pedigreom, uključujući prizor osupnutih žena koje nimalo suptilno zavode Cohena na marginama koncerata. Finale “Ptice na žici” ipak je najupečatljiviji dio filma – na koncertu u Jeruzalemu Leonard uzima LSD, izlazeći na pozornicu na kojoj ne osjeća magiju nastupa. Veliki glazbenik stoga prekida nastup i u bizarnom intermezzu koji uključuje i ritual brijanja na suho, skuplja hrabrost i izvodi koncert za pamćenje, na potpuno oduševljenje publike i benda. Na koncu svjedočimo i emocionalnom slomu i suzama izvođača, fenomenalnom i rijetkom (filmskom) prikazu osjećaja glazbenika – trenutku kompletnog pražnjenja i predavanja svih emocija izvođača u ruke i srca publike; kada ovaj pada prazan i prelomljen kao ratnik nakon bitke.
Mnoge scene iz Palmerovog filma vidjet ćemo ponovno i u “Marianne & Leonard: Words of Love” koji velikim dijelom pokriva upravo spomenuto razdoblje iz sedamdesetih. Priča Broomfieldovog filma ipak započinje nešto ranije, u vrijeme kada se Cohen još ne bavi glazbom, već na grčkom otoku Hydri piše svoj prvi roman “Divni gubitnici”. Tamo susreće Marianne Ihlen, buduću dugogodišnju muzu i nadahnuće za neke od najpoznatijih mu pjesama, uključujući upravo “Bird on the Wire” i “So Long, Marianne”. Film prati njihov ljubavni odnos, otkrivajući i mnoge Cohenove strane koje smo u starijem dokumentarcu mogli tek naslutiti.
Za razliku od primarno koncertnog “Bird on a Wire”, “Words of Love” je klasični dokumentarac ispunjen arhivskom građom, uključujući brojne snimke glasova dvoje protagonista, isječke iz drugih filmova poput nastupa na Isle of Wight 1970. godine te talking heads intervjue s glazbenicima i suradnicima, prijateljima i svjedocima vremena. Autor dokumentarca Nick Broomfield, i sam ljubavnik Ihlenove u razdoblju njene veze s Cohenom, osobno je vezan za ovu priču. Radi se o šezdesetima, pa će brojni akteri povući paralelu vremena slobodne ljubavi, otvorenih brakova i obilnog uživanja u opijatima. Dopušteno je, dakle, sve, iako ne bez posljedica za aktere, pogotovo njihovu djecu.
“Bird on a Wire” ne završava u trenutku prekida veze Cohena i Marianne, već ih prati i u nastavku njihovih života kako bi svoj najjači adut odigrao na kraju. Dvoje bivših ljubavnika umire u razmaku od svega tri mjeseca 2016. godine. Prva odlazi Ihlen, ali ne prije zamolbe svojem suprugu da kontaktira Cohena. Ovaj joj pak natrag šalje svoje posljednje dirljive riječi ljubavi kao dozvolu prelaska na drugi svijet. Cohen je svjestan da će istim putem uskoro i sam kročiti.
Tri godine nakon smrti kanadskog glazbenika, Cohenov duh još uvijek nas doziva iz vječnosti: izlaze mu zbirke pjesama poput lanjske “The Flame”, svaki čas će biti objavljen i njegov prvi posthumni album “Thanks for the Dance”, o njemu se snimaju dokumentarni filmovi… Kao da se obistinjuju glazbenikove riječi iz pjesme “Tower of Song”: “You’ll be hearing from me long after I’m gone”. Nećemo se praviti kako nije riječ o blagoslovu.