Tradicionalno, početkom sedmog mjeseca na lokaciji dvorca Veliki Tabor pokraj Desinića, održava se Međunarodni festival kratkometražnog filma Tabor Film Festival koji se zadnjih godina etablirao kao destinacija pomno odabranog programa, čiju glavninu drže filmovi s vodećih svjetskih festivala kratkog filma, poput Oberhausena ili Clermont-Ferranda. Domaćoj se publici tako omogućava uvid u najbolje od svjetske produkcije kratkog metra, a uz projekt Europske filmske akademije, Kratko je bitno!, kojim se predstavljaju kandidati za Europsku filmsku nagradu, bez suviše ograda možemo tvrditi da Tabor olakšava snalaženje u kinematografskim tendencijama svjetske scene kratkometražnog filma.

Sedamnaesto izdanje Tabor Film Festivala potrajat će od 11. do 14. srpnja (11. – 14.7.), dok će u dvije natjecateljske konkurencije biti prikazano ukupno 44 filma. Već na prvi pogled možemo zaključiti da je najizraženija karakteristika većine filmova nadilaženje granica rodova i interferiranje žanrovskih kodova i konvencija, čime tradicionalna podjela na rodove postaje izlišna. I samo je vodstvo festivala ukinulo nagrade prema rodovima, s obzirom na nemogućnost jednodnačnih odrednica, dok se teorijska pitanja u konkretnim ostvarenjima reflektiraju izraženije no ikad. Ispreplitanjem eksperimenta, dokumentarnih dijelova koji bivaju zamijenjeni igranim, na svim razinama dolazi do pomaka u odnosu na tradicionalne filmske forme.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Pucačine”

Nastojimo li izdvojiti dokumentarne filmove međunarodne konkurencije, također ćemo morati široko interpretirati pojam dokumentarnog, bilo da je riječ o miješanju tehnika, bizarnom preobrtanju značenja ili pak iznevjeravanju očekivanja gledatelja. Među najupečatljivije dokumentarce ovog dijela programa 17. Tabor Film Festivala spadaju “Migracijske slike” / “The Migrating Image” (2018) Danca Stefana Krusea, koji aktualnu temu migracija pretvara u višestruko posredovanu sliku. Iz različitih perspektiva pratimo proizvodnju slika kao medija koji konstruira naš doživljaj vanjskog svijeta. “Pucačine” / “Swatted” (2018) Francuza Ismaëla Joffroya Chandoutisa pak uklapa animaciju ne bi li dočarao poroznost granica virtualne i fizičke stvarnosti. Još je bizarniji “U višku je spas” / “Excess Will Save Us” (2018) Šveđanke Morgane Dziurle-Petit, koji do apsurda dovodi antiimigrantsku histeriju i strah od terorizma, detektirajući rasizam kao stvarni uzrok stanja.

Domaća konkurencija također daje presjek stanja lokalne scene, u kojoj su tendencije prekoračivanja granica možda manje izražene, no i dalje pronalazimo filmove na granici eksperimenta, kao što je “Mjesto odakle vam pišem pisma” Nikoline Bogdanović (Škola dokumetnarnog filma Restart, 2018.) ili “Kako je Tanja ostala sama” (ŠDF Restart, 2018.) Mije Sidorov. Film Sanje Jurinčić “3. rujna 2015.” (ŠDF Restart, 2018.) pritom je zasigurno najradikalniji, u kojem autorica različitim tehnikama, oslanjajući se na slobodne asocijacije gledatelja, progovara o vlastitom traumatičnom iskustvu. “Mačka je uvijek ženska” (Kreativni sindikat, 2019.) Martine Meštrović i Tanje Vujasinović tehnički je najzahtjevniji i najbolje izveden film, koji se intermedijalno proigrava s radovima svoje protagonistkinje, kiparice Marije Ujević-Galetović. Nešto su konvencionalniji filmovi u opservacijskoj maniri, “Doplovit će Rex” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2019.) Josipa Lukića koji bilježi obiteljsku svakodnevicu prije odlaska autorove sestre na kruzer, odnosno “Izlazite li vanka?” (Petnaesta umjetnost, 2019.) Ines Jokoš o neobičnoj ljubavnoj priči para iz dubrovačkog doma za starije osobe.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Mjesto odakle vam pišem pisma”

Filmovi u popratnom programu širokog su zamaha, od retrospektive Igora Bezinovića do možda i najzanimljivijeg programa kratke retrospektive filmskog stvaralaštva supsaharske Afrike. Program je sastavio ovogodišnji član žirija u domaćoj konkurenciji, Nijemac Olaf Möller, a publiku će u aspekte ove zanemarene kinematografije uputiti svojim predavanjem. Prikazat će se “Inicijacija” / “Initiation” (2016) Amerikanca Tebohoa Edkinsa, u kojoj autor rekreira inicijacijski obred naroda Mosota; eksperimentalno-dokumentarni zapis kraha ljubavne veze Kenijca Williama Owusua, “Prvo ja” / “Me First” (2005); politički intonirani animirani film “Kengere” (2010) Petera Muhumuza Tukeija iz Ugande te omnibus “Vizije: Antologija” / “Visions: Anthology” (2017) nigerijskog Surreal16 Collectivea.

Standardni program Zagorski specijal koji se bazira na poveznici sa Zagorjem, radilo se o podrijetlu autora ili temi vezanoj uz to podneblje, donosi “Dom boraca” (ADU Zagreb / Restart; 2018.) Ivana Ramljaka, kao studiju propitivanja historijske memorije. Retrospektiva Ognjena Glavonića prikazat će redateljeve rane radove, a publika će moći vidjeti i dva dokumentarca Britanca Edwarda Lawrensona, “Napuštena dobra” / “Abandoned Goods” (2014) i “Uppland” (2018). Prvi je nastao u suradnji s australskom autoricom Pijom Borg, a drugi s Killianom Dohertyjem iz Sjeverne Irske.

Specifičnost Tabor Film Festivala zasigurno je odnos prema publici koji se kontinuirano unaprjeđuje, a popratni program kao što je Noć žive publike, gledatelje pretvara u središnje aktere, gotovo evocirajući društvenu atmosferu zajedničkog gledanja filmova u samim počecima razvoja filmske umjetnosti. Već i arhitektura Velikog Tabora prenamijenjena u kino proizvodi drugačije iskustva gledanja, a prostor gotovo da se preobražava u produžetak filma.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here