PočetnaNajave"Hall of Fame": "Welfare" Fredericka Wisemana

“Hall of Fame”: “Welfare” Fredericka Wisemana

|

Frederick Wiseman (Boston, 1930.) možda je i najveći američki živući autor dokumentarnih filmova s karijerom dugom preko pedeset godina, popunjenom uglavnom dugometražnim dokumentarnim filmovima, bioskopskim i televizijskim, uz nekoliko izleta u vode igrano-esejističkog filmskog stvaralaštva. Cenjeni reditelj dobitnik je i počasnog Oscara, kao i brojnih nagrada na filmskim festivalima, poput Berlina, Cannesa, Venecije, Chicaga… Kao nesumnjivi majstor svog zanata, Wiseman je dobio svoje mesto i u programu “Hall of Fame – epovi dokumentarizma” zagrebačkog Dokukina KIC u okviru kojeg će sutra (četvrtak, 11.4. u 19 časova) biti prikazan jedan od njegovih ranijih filmova, “Welfare” (1975).

Reč je o tipičnom primeru Wisemanovog doku-filmskog stvaralaštva koji za temu ima neku od državnih institucija (u ovom slučaju socijalnu službu u New Yorku), čemu autor prilazi kao predani posmatrač, pritom ni u jednom trenutku ne ometajući procese interakcije službenika i klijenata međusobno te jednih s drugima. U spomenutoj komunikaciji za šalterima, stolovima i u čekaonici, autor nam metodično otkriva jedan aspekt društva, odnosno njegovog posebno ranjivog sloja, koji inače retko viđamo uživo, u onom ljudskom, životnom obliku bez posredstva medijskih izveštaja. Svi ti ljudi, kako službenici, tako i klijenti, imaju svoju priču čije nam delove na ovaj način pokazuju. Tu ne treba zanemariti ni vremensku distancu: Wisemanov film i posle gotovo 45 godina ne gubi na urgentnosti, dok posmatračima koji nisu bili svedoci tog vremena, otvara značajno pitanje o (ne)humanosti današnjeg društva u odnosu na ondašnje.

Stilski, reč je o školskom primeru opservacionog dokumentarca, premda je Wiseman skeptičan prema takvoj etiketi. One druge, poput cinema veritéa i direct cineme, pak, bez uvijanja odbija nazivajući svoj film svesnim umetničkim delom koje ne pretenduje na apsolutnu objektivnost i ultimativnu istinu. To itekako stoji jer je već i konkretan izbor teme stav sam po sebi, koji se nastavlja selekcijom snimljenog materijala za finalnu verziju filma, redosledom izloženog materijala (ne mora biti strogo hronoški) i upotrebljenih montažnih postupaka. Wisemanu, koji po pravilu sam montira svoje filmove (slučaj i s “Welfareom”), ritam i dramska struktura makar su podjednako važni kao i sadržaj. Nije teško uočiti strukturu blisku teatru u gotovo trosatnom “Welfareu”, koji je je podeljen na nekoliko dužih raskadriranih i omeđenih scena razgovora, unatoč gotovo nepostojećoj narativnoj liniji. U konačnici, svaki od tih pasaža mogu funkcionisati kao kratki film za sebe.

U portretu društvenih institucija Wiseman je na svom terenu, a “Welfare” je svakako jedan od najuspelijih autorovih filmova tog tipa. Amerikanac je i kasnije u karijeri zadržao i formu (u smislu promatranja pojedinih institucija kao inicijalne kapisle za istraživanje neke dublje teme) i društveni angažman u izboru onoga što će, gde i kako snimati. Karijeru je svejedno uspeo da razvije u različitim pravcima, pa tako s jednakom strašću posmatra probe baletne trupe (“La danse”), skuplja vibracije iz teretane (“Boxing Gym”), bavi se kulturnim i obrazovnim ustanovama poput Berkeleya (“At Berkeley”) ili njujorške javne biblioteke (“National Gallery”), kao i da pruža šire, holističke portrete pojedinih kvartova i gradova u specifičnim kontekstima poput prošlogodišnjeg filma “Monrovia, Indiana” (2018). Jedno je sasvim sigurno: Frederick Wiseman jedan je od majstora američkog i svetskog dokumentarnog filma sposoban da istovremeno sagleda širu sliku i uhvati najspecifičnije detalje onoga što nazivamo život.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.