Druga polovica sedamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u je donijela tektonske promjene u stanju svijesti nacije. Vijetnamski rat napokon je okončan, dok se javnost oporavila i od stalne baraže vijesti o ostavci predsjednika Nixona nakon skandala Watergate. Bilo je to vrijeme novih razina seksualnih sloboda uslijed dolaska kontracepcijske pilule, taman prije nadvijanja prijetećeg oblaka AIDS-a; pravo vrijeme da se ljudi napokon opuste i stave zabavu na prvo mjesto. Razvijanje takve kontrakulture osim pogodnog vremena iziskivalo je i primjerene prostorne inkubatore pogodne za njen rast, a najslavnija od divljih partijaških oaza i danas je sinonim za raskalašeno tulumarenje – Studio 54.
Upravo je ova hedonistička disco jazbina na Manhattanu tema istoimenog dokumentarca (“Studio 54”, 2018.) redatelja Matta Tyrnauera, poznatog po prethodnim biografskim uradcima poput onog o modnom dizajneru Valentinu (“Valentino: Posljednji car”, 2008.) ili aktivistkinji iz šezdesetih, Jane Jacobs (“Citizen Jane: Battle for the City”, 2016.). Kratka povijest slavne njujorške diskoteke opjevana je više puta u dokumentarnom i igranom obliku, potonje najneslavnije u neuspješnom “54” Marka Christophera iz 1998. s Mikeom Myersom i Ryanom Phillipeom u glavnim ulogama, no čini se kako je dosad žarište pozornosti najčešće bilo usmjereno ka slavnim posjetiteljima kluba i upražnjavanju slobodne ljubavi među pripadnicima različitih seksualnih orijentacija, često pokretano protuzakonitim supstancama. Tyrnauerov film tih će se tema doticati tek povremeno, pažnju posvećujući prije svega samoj povijesti kluba-fenomena, koji se preko noći transformirao u najbolju njujoršku lokaciju za zabavu, mjesto gdje ste bili ili vas nije bilo na tadašnjem socijalnom radaru. Takvu titulu zadržao je kroz svaki dan svoje, gotovo trogodišnje vladavine i neslavne propasti 1980. godine.
Kako bi točno ispričao turbulentnu povijest najslavnijeg svjetskog kluba, Tyrnauer je došao u posjed nečega čime se njegovi prethodnici nisu mogli pohvaliti – suradnje i ispovijedi suosnivača kluba Iana Schragera koji dosad nije javno istupao po pitanju najslavnijih dana svojeg života. Schrager je klub pokrenuo 1977. godine, zajedno s ekstrovertiranijim i u javnosti istaknutijim partnerom Steveom Rubellom. Nejenjajuća Rubellova energija (često održavana narkoticima) donijela mu je slavu jednaku njegovim najpoznatijim gostima, čija svraćanja u Studio 54 Tyrnauer bogato dokumentira: od glumaca (Liza Minelli), glazbenika (Michael Jackson, The Rolling Stones), književnika (Truman Capote) pa do slikara (Andy Warhol)… Rubell je, ukratko, pogurnut kao javno lice kluba, dok je Schrager predstavljao mozak operacije čiji je financijski i svaki drugi uspjeh šokirao i njih same.
Matt Tyrnauer je mnogima blisku i poznatu priču Studija 54 ispričao na svjež i atraktivan način, vješto se koristeći arhivskim materijalom na raspolaganju, uz veću količinu snimki i fotografija od one koje je dosad skupljena na jednom mjestu.
Uspjeh je djelovao jače od droga koje su slobodno cirkulirale krvotokom kluba i gostiju, dolarske novčanice poput kiše su se slijevale sa svih strana, i u konačnici je negdje moralo puknuti, ikarovski se sunovratiti natrag u realnost. Rubell se, naime, na zenitu popularnosti kluba neoprezno pohvalio novinama da od njih samo mafija zarađuje više. Suvlasnikova lajavost ubrzo je privukla pozornost poreznih inspektora, koji su ubrzo utvrdili ogromne nepravilnosti vezane za utaju poreza. Schrager ni danas ne zna racionalno objasniti tadašnje postupke vezane za zamračivanje dobrog dijela zarade, a pomoći im nakon toga više nije mogao ni slavni mafijaški odvjetnik Roy Cohn, inače subjekt novoga Tyrnauerova filma. Dvojac je završio iza rešetaka, a po povratku, nakon ponovnih poslovnih osvajanja u Reaganovoj eri, Rubell obolijeva od AIDS-a, nažalost okončavši život kao i mnogi drugi iz te ere.
Tyrnauer je mnogima blisku i poznatu priču Studija 54 ispričao na svjež i atraktivan način, vješto se koristeći arhivskim materijalom na raspolaganju, uz veću količinu snimki i fotografija od one koja je dosad skupljena na jednom mjestu. Brojni sugovornici i svjedoci tadašnjih događaja, otvoreno pričaju o protuzakonitostima i seksualnim indiskrecijama koje su Studio učinili epicentrom noćnog života od 1977. do kraja desetljeća. Kontroverznost kluba samo mu je produbljivala privlačnost, pa su se redovi ljudi s nadom ulaska u 54-icu pretvarali u oceane. U ovogodišnjem Glazbenom globusu, integralnom dijelu programa ZagrebDoxa posvećenom glazbenom filmu, “Studio 54” bio je ujedno najbolji ali i široj publici najatraktivniji naslov ovog dokumentarnog žanra.
