Kad američki oskarovac (“Genijalni um”) Ron Howard odluči prošetati ovim našim nefikcijskim, medijski zabačenijim poljskim putevima, onda je to događaj vrijedan pažnje. Nije spomenuti autor često odabirao projekte s dokumentarnim predznakom, iako se u posljednjih nekoliko godina (“The Beatles: Eight Days a Week – The Touring Years”, “Pavarotti”) poprilično popravlja na ovom planu. Krajem prošle (premijera početkom 2020. na Sundanceu) National Geographic je prvi put televizijskim gledateljima prikazao Howardov najnoviji doku-uradak, “Rebuilding Paradise” (2020), koji nas vraća u studeni 2018. godine i najrazorniji požar u povijesti američke savezne države Kalifornije. A kad se vatra napokon stišala, a pepeo i prašina konačno obgrlili izmučenu zemlju, preživjeli su imali što vidjeti: više od 600 kilometara spaljene površine, oko 18 tisuća uništenih građevina, potpuno razoren gradić Paradise te ono najvažnije i najtužnije – 85 izgubljenih života. Konačna šteta ove prirodne katastrofe nevjerojatna je i u monetarnim gabaritima – 16.65 milijardi američkih dolara.
Najveće prokletstvo Howardovog filma zapravo je njegov sam početak – uvodnih deset minuta uglavnom amaterskih snimki s terena, koje bez rukavica odašilju slike istinskog kaosa, praiskonskog straha i grčevite borbe za život, svakako spada u najuzbudljivije dokumentarne sekvence kojima smo imali prilike svjedočiti u posljednje vrijeme. Prizori poput bjesomučne jurnjave policijskog automobila cestom ispunjenom zasljepljujućim dimom, paničnih pokušaja gašenja požara od strane stanara ili radosnog olakšanja dječaka u automobilu, svjesnog da će roditelji i on ipak izvući glavu iz narančastog pakla – oduzimaju dah, kao da smo i sami katapultirani usred okružujuće buktinje, pokušavajući spasiti živu glavu. Problem s “Rebuilding Paradiseom” nije, međutim, u desetak eksplozivnih ekspozicijskih minuta, koliko u preostalih krajnje nespektakularnih osamdeset. U potonjima Howard pribjegava klasičnom dokumentarnom pitam te – odgovaraš mi razgovornom receptu s preživjelima, bez naročitog autorsko-istraživačkog angažmana koji bi kalifornijsku tragediju sagledao na potpuniji, u svakom slučaju dojmljiviji način.
Kako je počelo, a kako završilo… Da, doista spektakularan uvod Ron Howard je kompromitirao sasvim – nespektakularnim, rutinerskim ostatkom filma.
“Rebuilding Paradise” pred kamere dovodi članove tamošnje zajednice, ovi pak prenose vlastita iskustva i zapažanja na razdoblje prije i poslije požara. Glavnih protagonista u uobičajenom smislu nema, od karizmatičnijih likova izdvaja se tek bivši gradonačelnik Woody Culleton. “Od gradskog pijanca do gradonačelnika”, govori za sebe već tridesetak godina čist Woody. Gradić Paradise prije katastrofe je imao oko 25 tisuća stanovnika, a okolna netaknuta priroda i obiteljski štimung činili su ga idealnom lokacijom za mlade obitelji željne bijega od hektičnog kalifornijskog asfalta. Idili je sada, nažalost, došao kraj, a zvukove dječje graje i netaknutog prirodnog raja zamijenili su oni motornih pila i stotina kamiona koji odvoze otpad, zapravo fizičke ostatke ostataka nekadašnjeg grada. Od starog Paradisea gotovo da nije ostala čitava cigla – većina kuća je uništena, javnih ustanova također, bolnica, škole… Sve zauvijek pretvoreno u pepeo. U filmu doznajemo i ime glavnog krivca za tragediju, tvrtke Pacific Gas and Electric Company (PG&E) koja se nije dovoljno brinula za zastarjele električne vodove izgrađene početkom dvadesetog stoljeća. Kratki iskaz jednog od bivšeg zaposlenika otkriva nemar i neprofesionalnost PG&E-a, u vječnoj utrci za još više i više dolarskih novčanica. Javna isprika tvrtkinog dužnosnika malo je značila okupljenom i izranjavanom mnoštvu unutar jedne od rijetkih preostalih sačuvanih gradskih prostorija. Razočarani ljudi s razlogom su tražili odgovore i financijsku odštetu, pa im je veću utjehu i konkretne odgovore ponudila Erin Brockovich-Ellis, sada već iskusna odvjetnica i okolišna aktivistica. Ova se već uspješno izborila za pravdu – upravo protiv PG&E-a 1993. godine (“Erin Brockovich” Stevena Soderbergha).
Kako je počelo, a kako završilo… Da, doista spektakularan uvod Ron Howard je kompromitirao sasvim – nespektakularnim, rutinerskim ostatkom filma u kojem niti je odgonetnuo emocionalnu šifru post-kaotične zajednice na rubu raspadanja, da ne spominjemo nepostojeći novinarsko-istraživački dio priče. Zahvalna tema – ne sumnjamo, i mnogo upečatljiviji sugovornici od odabranih – mogla je biti obrađena na višestruko opsežniji način. Ovako ostaje dojam o propuštenoj prilici i filmu daleko od renomea vrhunskog autora poput Rona Howarda.
