Autori dokumentarnog filma “Još se snima” / “Still Recording” (2018), Saeed Al Batal i Ghiath Ayoub, bilježenog u sirijskim gradovima Damasku i Dumi od 2011. do 2015. godine, ne pokušavaju filmskim postupcima udarati o ton tragike i jeze. To, dakako, nije ni potrebno, jer sve što su tad i ondje i mogli snimiti je – htjeli, ne htjeli – tragično i jezivo samo po sebi. A dokumentirali su, zajedno s drugim snimateljima, tek običnu svakodnevicu Sirijaca na strani pobunjeničkih snaga zasad neuspjele revolucije protiv režima Bashara al-Assada što se pretvorila u nedoglednu noćnu moru na javi, improviziran život neprestane neizvjesnosti u strahotnim gradskim ruševinama koje se u neprekinutim borbama, bombardiranjima, granatiranjima i dalje razaraju. Život među prskotinama, otršcima, ostacima, s glavom u torbi u svakom trenutku.

“Još se snima” – koji je na prošlogodišnjoj Mostri odnio čak sedam različitih nagrada – nije objašnjavalački dokumentarni film, već djelo koje, osim onime što je ispred kamere, grozu sirijskog bivstvovanja dočarava neurednošću, naoko hrpimice nalopatanim nizovima slikopisnih okrajaka, uzgrednih, nezaokruženih, nedovršenih dnevničkih istržaka, skupljenih zbrda-zdola, bez naročitog reda i poretka. Urgentno, ali bez grča izredan mozaik krhotina digitalnih audiovizalnih zapisa koji pribilježiše ono na što se usput nailazilo slijedi (čini se) kronologiju snimanja, no s minimumom pouzdanijih orijentira. Malokad nam je istinski jasno tko je taj kojeg gledamo, što se točno događa, koji su ciljevi i namjere osobe ili pothvata. Protagonisti se pojave, pa nestanu, neki se vrate na dulje, neki tek na časak, neki nikada. Nešto se započne, ali ne doznajemo kamo vodi, u neke se događaje upada po sredini, iz nekih se žurno iskače, neke jedva da i shvatimo – hijerarhija važnosti nije uspostavljena. Uvodne rečenice priopćuju nam da je dvosatni film koncentrat 450 sati materijala snimanih tijekom tri do četiri godine, a u njemu se svejedno nalazi obilje kadrova koje bismo mogli opisati nečitkima, otpacima koji uobičajeno ne nalaze mjesto u gotovom filmu ili ih se tek pažljivo stilski dozira.

Sraz između možda i nenamjernog prikaza nevjerojatne prilagodljivosti čovjeka te iskrenja žitka i u tako poraznim situacijama, i hudobnog realiteta poprišta snimanja, struji snažnom, moguće i odlučujućom dojmljivošću duboko ganutljivog ostvarenja.

No ništa od toga, školski pogrešnoga, ovdje nije mana. Štoviše, sve su to u ovom slučaju vrline kojima filmaši – ne stranci koji su došli odnekud da snime strahote tuđinaca, nego stvarni patnici sirijske nesreće – iznimno upečatljivo i opipljivo repliciraju nemio, mučan puls tamošnje opustošene i potresne zbilje. Pročitamo li koji razgovor s Al Batalom, saznat ćemo da se i sam često osjećao beznadno, da ga je u dugim razdobljima morila nihilistička ćutnja duboke besmislenosti egzistencije i djelovanja. To nimalo ne čudi, no zanimljivo je da se to u filmu uopće ne vidi. Dapače, jak čimbenik dirljivosti jest upravo to što se čini kako ljudi pred kamerom, uključujući i Al Batala, kovitlacima ratne sudbine nošeni bezdomnici, ne dopuštaju da ih nevolja smori i, štono riječ, ubije u pojam. Mada se ne doimaju optimističnima, često su nasmijani – čak i kad im zbog ovoga ili onoga navru suze – skloni su šali, zafrkavanju i prštavoga su duha. Na određen način i opušteni, odnosno pomireni s neizbježnom činjeničnošću trenutačnog stanja stvari. Očituje se to, između ostaloga, i u Al Batalovim nepretencioznim, dobroćudno-prijateljski ugođenim razgovorima s pokojim namjernikom, kao i u načinu na koji je “Još se snima” oblikovan. Kako rekosmo, ne kao tužaljka, osuda, oporo p(r)okazivanje ili očajnički vapaj upomoć, već kao igralačko djelo koje se ne libi zakoračiti ni u vode načelno eksperimentalnoga izraza. Zdravlje duha i razuma filmaši, a i mnogi drugi koji se nađoše u filmu, održavaju nastojeći ostvariti svoje unutarnje porive i instinkte koji nadmašuju elementarnu potrebu preživljavanja.

Sraz između možda i nenamjernog prikaza nevjerojatne prilagodljivosti čovjeka te iskrenja žitka i u tako poraznim situacijama, i hudobnog realiteta poprišta snimanja, u filmu “Još se snima” struji snažnom, moguće i odlučujućom dojmljivošću duboko ganutljivog ostvarenja.

PREGLED
"Još se snima" / "Still Recording"

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here