Sirijka Heba Khaled kao novinarka je radila za CNN i Reuters, a 2014. godine počela je slagati puzzle svojeg debitantskog dokumentarca “Ljudi u pustoši” / “People of the Wasteland” / “Soukaan Al-Ard Al-Yabaab” (2017). Ništa neobično, rekli biste, ali kad uzmete da je Khaled u ulozi asistentice redatelja surađivala s poznatim sunarodnjakom Talalom Derkijom na filmu “O očevima i sinovima” / “Of Fathers and Sons” (2017), cjelokupna priča dobiva mrvicu ozbiljnije značenje. Uloge su u “Ljudima u pustoši” sada ponešto zamijenjene, pa je Derki ovdje potpisan kao producent Khaledinog rookie filma.
Konceptom posve drugačiji od bilo čega što smo gledali u posljednje vrijeme, spomenuti dokumentarac pokriva ratni sukob u Siriji, ali iz POV (point of view) perspektive, tehnike snimanja nalik First Person Shooter igrama gdje igrač kontrolira svojeg lika iz pozicije glavnog protagonista, kao da je ubačen u središte akcije. Umjesto miša, tipkovnice i joysticka ovdje se, nažalost, radi o pravom ratnom sukobu. Kako smo već rekli – sirijskom, i to kroz kadrove – često mučne, necenzurirane, ekstremno brutalne – nekoliko godina skupljanog materijala skinutog s Go Pro kamera raznih sirijskih boraca.
Film započinje poprilično nevino, fotografiranjem boraca usred pucnjave i spontanih, zapravo namještenih kadrova poput onih u kojima dva muškarca poput štafete jedan drugome predaju bocu vode. Zatim gledamo pripreme za intervju trojice prašnjavih, izmrcvarenih i očito battle tested vojnika, da bi se fokus nakon toga prebacio u samo srce sukoba, u kojem traje bitka za svaku kuću, svaki pedalj terena. Gledatelj je, pa gotovo aktivni sudionik kaosa bojišnice, bilo da iz prve ruke svjedoči traženju zaklona nositelja kamere, njegovo prelaženje preko terenskih zapreka ili tek rutinskog provjeravanja opreme.
Ovakav film koji svjesno traži izlaz izvan propisanih gabarita, a koji svejedno zorno dočarava brutalnost i besmisao (svakog) rata, dobro je došao za razbijanje možebitne zapadne indiferencije.
Nakon prizora iz kampa za obučavanje boraca, u posljednjoj trećini inače tek dvadesetominutnog filma, postajemo svjesni koliko se “Ljudi u pustoši” razlikuju od ostalih filmova slične tematike. Nadilazeći dvodimenzionalnu 2D barijeru sigurnog utočišta kino dvorane, sirijska autorica gledatelja opipljivom stvarnosnom inekcijom adrenalina, gotovo prisiljava na flight or fight instinktivna promišljanja, neuobičajena kada govorimo o nekom prosječnom filmskom iskustvu. Khaledin film u zadnjih desetak minuta ubacuje u još višu brzinu, ostavljajući gledatelja bez daha: od trenutka trčanja boraca prema izrešetanom pick upu iza čijeg stražnjeg dijela se nalazi metkom obezglavljeno tijelo, pa do međusobne svađe o etičnosti ubijanja zarobljenika i njihova likvidiranja uživo putem Go Proa.
Nakon neviđene hiperinflacije dokumentaraca o sirijskom ratnom sukobu, javnost je vjerojatno pomalo i oguglala na patnje ljudi čiju zemlju jedva znaju naći na karti. Ovakav film koji svjesno traži izlaz izvan propisanih gabarita, a koji svejedno zorno dočarava brutalnost i besmisao (svakog) rata, dobro je došao za razbijanje možebitne zapadne indiferencije. Barem kao izvrstan trailer iz prvog lica jednine, za rješavanje ako ne sadašnjih onda budućih ideoloških, religijskih i inih sukoba, za zelenim pregovaračkim stolom, umjesto vojnim.