PočetnaRecenzije15. ZagrebDox: "Ljudi u pustoši" - Rat iz prvog lica jednine

15. ZagrebDox: “Ljudi u pustoši” – Rat iz prvog lica jednine

|

Sirijka Heba Khaled kao novinarka je radila za CNN i Reuters, a 2014. godine počela je slagati puzzle svojeg debitantskog dokumentarca “Ljudi u pustoši” / “People of the Wasteland” / “Soukaan Al-Ard Al-Yabaab” (2017). Ništa neobično, rekli biste, ali kad uzmete da je Khaled u ulozi asistentice redatelja surađivala s poznatim sunarodnjakom Talalom Derkijom na filmu “O očevima i sinovima” / “Of Fathers and Sons” (2017), cjelokupna priča dobiva mrvicu ozbiljnije značenje. Uloge su u “Ljudima u pustoši” sada ponešto zamijenjene, pa je Derki ovdje potpisan kao producent Khaledinog rookie filma.

Konceptom posve drugačiji od bilo čega što smo gledali u posljednje vrijeme, spomenuti dokumentarac pokriva ratni sukob u Siriji, ali iz POV (point of view) perspektive, tehnike snimanja nalik First Person Shooter igrama gdje igrač kontrolira svojeg lika iz pozicije glavnog protagonista, kao da je ubačen u središte akcije. Umjesto miša, tipkovnice i joysticka ovdje se, nažalost, radi o pravom ratnom sukobu. Kako smo već rekli – sirijskom, i to kroz kadrove – često mučne, necenzurirane, ekstremno brutalne – nekoliko godina skupljanog materijala skinutog s Go Pro kamera raznih sirijskih boraca.

Film započinje poprilično nevino, fotografiranjem boraca usred pucnjave i spontanih, zapravo namještenih kadrova poput onih u kojima dva muškarca poput štafete jedan drugome predaju bocu vode. Zatim gledamo pripreme za intervju trojice prašnjavih, izmrcvarenih i očito battle tested vojnika, da bi se fokus nakon toga prebacio u samo srce sukoba, u kojem traje bitka za svaku kuću, svaki pedalj terena. Gledatelj je, pa gotovo aktivni sudionik kaosa bojišnice, bilo da iz prve ruke svjedoči traženju zaklona nositelja kamere, njegovo prelaženje preko terenskih zapreka ili tek rutinskog provjeravanja opreme.

Ovakav film koji svjesno traži izlaz izvan propisanih gabarita, a koji svejedno zorno dočarava brutalnost i besmisao (svakog) rata, dobro je došao za razbijanje možebitne zapadne indiferencije.

Nakon prizora iz kampa za obučavanje boraca, u posljednjoj trećini inače tek dvadesetominutnog filma, postajemo svjesni koliko se “Ljudi u pustoši” razlikuju od ostalih filmova slične tematike. Nadilazeći dvodimenzionalnu 2D barijeru sigurnog utočišta kino dvorane, sirijska autorica gledatelja opipljivom stvarnosnom inekcijom adrenalina, gotovo prisiljava na flight or fight instinktivna promišljanja, neuobičajena kada govorimo o nekom prosječnom filmskom iskustvu. Khaledin film u zadnjih desetak minuta ubacuje u još višu brzinu, ostavljajući gledatelja bez daha: od trenutka trčanja boraca prema izrešetanom pick upu iza čijeg stražnjeg dijela se nalazi metkom obezglavljeno tijelo, pa do međusobne svađe o etičnosti ubijanja zarobljenika i njihova likvidiranja uživo putem Go Proa.

Nakon neviđene hiperinflacije dokumentaraca o sirijskom ratnom sukobu, javnost je vjerojatno pomalo i oguglala na patnje ljudi čiju zemlju jedva znaju naći na karti. Ovakav film koji svjesno traži izlaz izvan propisanih gabarita, a koji svejedno zorno dočarava brutalnost i besmisao (svakog) rata, dobro je došao za razbijanje možebitne zapadne indiferencije. Barem kao izvrstan trailer iz prvog lica jednine, za rješavanje ako ne sadašnjih onda budućih ideoloških, religijskih i inih sukoba, za zelenim pregovaračkim stolom, umjesto vojnim.

"Ljudi u pustoši" / "People of the Wasteland" / "Soukaan Al-Ard Al-Yabaab"
Scenarij i režija: Heba Khaled
Producent: Talal Derki
Direktor fotografije: Ahmad Nasser
Montaža: Alex Bakri
Glazba: Muhammad Bazz
Zemlje podrijetla: Njemačka / Sirija
Godina proizvodnje: 2017.
Trajanje: 21 minutu

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.

“Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo

Vizuali iz "Stop Making Sense" Jonathana Demmea zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti, kao prva asocijacija na Talking Heads.

“The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

U prvom eseju "Dokumentiranje fikcije" bavimo se Oscarom nagrađenim filmom "The War Game" (1966) redatelja Petera Watkinsa.
Scenarij i režija: Heba Khaled<br> Producent: Talal Derki<br> Direktor fotografije: Ahmad Nasser<br> Montaža: Alex Bakri<br> Glazba: Muhammad Bazz<br> Zemlje podrijetla: Njemačka / Sirija<br> Godina proizvodnje: 2017.<br> Trajanje: 21 minutu15. ZagrebDox: "Ljudi u pustoši" - Rat iz prvog lica jednine