Podosta se stvari promijenilo u životu Rabljanke Sabine Mikelić (Rijeka, 1981.) otkad smo je prvi put užicali za kratki intervju povodom premijere završnih filmskih radova jedne od prvih generacija Restartove Škole dokumentarnog filma. Naša likovna i multimedijalna umjetnica koja je 2013. magistrirala animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, prije dvije godine preselila je u Nizozemsku gdje je 2018. diplomirala na Nizozemskoj filmskoj akademiji (Master of Arts i Master of Film). Prije toga sudjelovala je na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama, predavala u zabočkoj Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću, dok je hrvatska dokumentaristička klika pamti prije svega po zanimljivim filmovima na razmeđi dokumentarnog i eksperimentalnog roda (“Dragi ja, prvo lice jednine, muški rod”, “Mula, skupina korijenja svezanih zajedno”), koji hrabro proširuju granice filmskog medija.

U sklopu svoje nizozemske akademije, Sabina je provela istraživanje “Filming Beyond, voicing relations”, koji se bavi činom snimanja, odnosno istraživanjem odnosa između autora i protagonista. Projekt “Beyond the Choir”, pak, nastao je na sličnim temeljima, a našu umjetnicu odvodi na rodni Rab i zanimljivu suradnju s muškom klapom Krijanca. Bio je to, kaže Mikelić, prirodan proces udaljavanja istraživača od početne teme s kojom je došla – “Leopoldina – dekonstrukcija ženskog identiteta u filmu”, te otkrivanje i razumijevanje nukleusa njenog rada i stvari koje se kriju ispod filmskih odluka i težnji. Članovi klape odveli su, naime, hrvatsku umjetnicu na njima važno mjesto na Rabu. Mikelić nije znala konačno odredište, kao što njeni protagonisti nisu unaprijed znali pitanja koja će im ona postaviti. Kroz sve to autorica pokušava riješiti pitanje vlastite pripadnosti i povezanost s otokom ali i svojim subjektima.

Foto: Kadar iz filma u sklopu projekta “Beyond the Choir”

Koja je glavna poveznica ovih projekata?

“Pitanja kojima se bavim u oba su projekta ista: odnos pojedinca i kulture u kojoj živi; kako se identitet formira u odnosu na životni kontekst, kao i moj vlastiti odnos naspram subjekta. Istraživanje se bavi i alatima kinematografije, aparatom filma te kako se igrati njegovom moći. Jer, uperiti kameru u nekoga, za mene nikada nije bila mala stvar. Isprva sam htjela raditi s dvije generacije rapskih muškaraca, kroz rap muziku i tradicijsku klapsku pjesmu. Napravila sam neke eksperimente, ali na kraju sam izabrala samo klapu.

“Slično kao i u mojim ranijim radovima u domeni multimedijalne umjetnosti, izuzetno mi je bitan element davanja glasa svojim protagonistima, kao i traženje svojeg. Važan mi je i glas kao čin vokalnog izražavanja, pa je tako cijelo istraživanje dosta raspjevano. S učiteljicom pjevanja Martom Kolegom i dečkima iz klape, organizirala sam radionicu rada s glasom. Bilo je to iznimno dirljivo i duboko iskustvo. Shvatila sam tada koliko mi je bitan odnos s protagonistima te da iz promatračke pozicije uvijek idem prema kontaktu, komunikaciji, susretu. Dečki iz klape postali su mi najveći učitelji u cijelom procesu.

“Fokus mojeg rada oduvijek je bio na neposrednu okolinu, čovjeka i njegov odnos s precima, obitelji, domom, okolinom i prirodom. Humanizam koji se stalno provlači kroz moju umjetnost, vjerojatno je potreba izgradnje ili vraćanja povjerenja prema ljudskom biću i njegovom potencijalu i povezanosti sa širim kontekstom. I sama dolazim iz radničke obitelji – čovjek koji svojim radom nešto stvara, uvijek je bio ključ svega. A opet, uvijek se u moje kadrove provuče osjećaj duhovnog, bezvremenog i humorističnog. Uvijek idem za stvarima koje me osobno diraju. U filmu ima prostora za emociju, ali s obzirom da nemam klasično filmsko obrazovanje, moje filmske odluke vjerojatno nisu opterećene klasičnim kanonima. Iskreno, meni je filmski kadar stvaran, poput života samog. Dopuštam mu življenje svojeg života, omogućavam mu probijanje njegovih okvira – izvan filma u život, i iz života u film. Zato se istraživanje i zove ‘Filming Beyond’.”

Foto: Kadar iz filma u sklopu projekta “Beyond the Choir”

Kako izgledaju predavanja na Nizozemskoj filmskoj akademiji, čemu se pridaje naročita pažnja?

“Radi se o svojevrsnom eskperimentalnom programu, jer se u određenim stvarima modelira prema potrebama studenata. Traje dvije godine te prima desetak ljudi iz cijelog svijeta s iskustvom umjetničkog rada, bez obzira na granu umjetnosti. Imamo mentore koji vode radionice, kroz koje zapravo radiš na svojem istraživanju. Velik je naglasak na grupi, raspored je dosta gust, pogotovo na početku. Stalno dobivaš i daješ feedback o međusobnom radu, pa to zna biti dosta izazovno jer zahtijeva dosta suočavanja. Svatko radi na svojem istraživanju i gleda kako može primijeniti stvari iz radionica. Prisutan je i kontakt između alumna i trenutnih istraživača, stoga nije neobično da u drugoj godini oni mentoriraju mlađe kolege. Mislim da je to prekrasno! Na drugoj godini dobiješ financijska sredstva za vanjskog suradnika, pa i to može biti uzbudljivo. U vlastitom slučaju radila sam s učiteljima pjevanja i vokalnim terapeutima. Bilo je to sjajno iskustvo. Na kraju svakog semestra imaš četiri ispita, kao i završnu izložbu u The Eye Fim muzeju.

“Profesora nema, ali ima mentora koji stoje na usluzi studentima. Nekako je ravnopravniji odnos, a i mala smo grupa, međusobno vrlo bliski. I nakon završetka studija ostaje povezanost, suradnja sa studentima. Master zapravo ne služi snimanju filma ili dovršetku instalacije, već boljem osobnom razumijevanju, sebe i svog stvaralaštva, kao i kritičkom razmišljanju. Posljedice toga mnogo su dugoročnije i svrsishodnije od pukog stvaranja produkta. Naravno, lijepo je imati film u rukama, ali za to uvijek ima vremena.”

Foto: Kadar iz filma u sklopu projekta “Beyond the Choir”

Kakvi su Nizozemci kao ljudi? Pretpostavljam da nije bilo lako strpati stvari u kofer i otputovati u nepoznato, naći se usred nove kulture, običaja…

“Dalo bi se na ovu temu štošta reći. Nizozemska je organizirana, racionalna i transparentna država. Nizozemci su radišni, prizemljeni ljudi, koji imaju višestruko bolji standard od nas. Otvoreni su, ali nisu pretjerano emotivni. I njihovi problemi su drugačiji od naših. U Nizozemskoj sustav stoji iza čovjeka, što u Hrvatskoj i nije uvijek slučaj. Nevjerojatno je kako su od zapravo male močvarne zemlje, postali ozbiljni izvoznici hrane. Hrvatska ima sve – prirodu, zemlju, more i sunce; a stanje je takvo kakvo jest. Kažu da integracija traje oko pet godina pa ćemo vidjeti. Od obje zemlje treba uzeti najbolje, ali da mi fali Jadransko more i sunce – fali. Ipak sam ja otočanka.

“Za sada ostajem u Nizozemskoj, zbog osobnih i profesionalnih razloga. Zapravo sam stalno na relaciji Nizozemska – Hrvatska, radim kao freelancer, uključena sam u određene aktivnosti na Filmskoj akademiji u Amsterdamu, snimam film s produkcijskom kućom Restart, bavim se postprodukcijom materijala te raznim mogućnostima outputa (film, multimedijalna instalacija)… To je plan za iduću godinu-dvije, kasnije ćemo vidjeti. Zanimljiva mi je forma umjetničkog istraživanja u filmu i kako se ono može plasirati u kontekstu kinematografije. Veselim se mogućnosti da uz prikazivanje filma na festivalima, postoji prostor za razgovor o umjetničkom istraživanju. Volim razmišljati izvan kutije, pomicati granice.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here