Palestinski filmaš, stanovnik Gaze Mohamed Jabaly svoj je grad, dobrovoljno, no ne bez poteškoća, napustio 2014., na poziv organizatora Nordijskog filmskog festivala mladih (Nordisk ungdom filmfestival) u norveškom Tromsøu, gradu-blizancu Gaze, očekujući da će se s obrazovnog putovanja vratiti nakon mjesec dana razmjene iskustava na krajnjem sjeveru, pod okriljem tamošnjeg Centra mladih Tvibit.
Iz grada Gaze, odnosno teritorija Pojasa Gaze nije lako ni ući ni izići, zbog toga što je pet šestina kopnene granice okružen Izraelom koji se strogo drži svake pojedinosti iz knjige nadzorno-sigurnosnih pravila što ih je odredio, a ona nimalo ne idu na ruku palestinskom stanovništvu. Ni Rafah, jedini granični prijelaz prema drugoj državi, Egiptu, putnike ne propušta raširenih ruku, otvorena srca, srdačna osmijeha i uz dobre želje. Baš kad se Jabaly trebao vratiti u domovinu, Rafah, jedini granični prijelaz preko kojeg bi to mogao učiniti, zatvoren je na neodređeno vrijeme. I tako je arktički Mohamed, kako će se u šali nazvati, bio prisiljen ostati u Norveškoj. Nije mu ondje bilo nimalo loše, domaćinski je primljen i smješten, novi prijatelji i poznanici u Tromsøu pružili su mu svesrdnu podršku, no srce i duša vukli su ga u Gazu, voljenom gradu i voljenoj obitelji.
Egzil će se produljiti na čak sedam godina, a unatoč potpori neposredne okoline, država Norveška će ga nakon nekog vremena nastojati izgnati iz zemlje. Pravo na umjetničku vizu osporavat će mu zato što, samouki filmaš, nema formalno obrazovanje, mada će se za nj založiti mnogi djelatnici norveške filmske zajednice, a situaciju će otežati i to što Norveška ne priznaje Palestinu pa Jabalyja službeno tretira kao apartida. Čvrst i nepokolebljiv oslonac neprestano će mu biti čovjek koji ga je pozvao u Norvešku, Hermann Greuel, prisna i stamena osoba koju bi svatko volio imati uza se.
Jabaly neće tratiti vrijeme niti očajavati. Za boravka u Tromsøu latit će se rada na svom prvom cjelovečernjem filmu, “Ambulance” / “Ambulance/Gaza” (2016), sastavljenom od vlastoručno snimljenog materijala koji je bilježio kao član ekipe hitne pomoći za Rata u Gazi 2014., znanog i kao “Operacija Čvrsta stijena”, a kojim će sudjelovati na, primjerice, CPH:DOX-u i osvojiti Nagradu “One World Media”.
Iako nikad neće biti ni gladan, ni žedan, ni uvredljivo ponižen, ni bez krova nad glavom, niti izložen egzistencijalnim zlima kakve imigrante često znaju snaći, nebrojeno puta naći će se u neubranu grožđu i u naizgled nerješivim izgnaničkim situacijama. “Život je lijep: Pismo Gazi” / “Life Is Beautiful: A Letter to Gaza” / “Al haya helwa” (2023) opisuje tu njegovu sedmogodišnju odiseju. Više-manje u formi videodnevnika – Jabaly neumorno snima svoju svakodnevicu – znatno oblikovanog i pomoću Jabalyjeva pripovjedačkog glasa u offu kojim se, kao da čita pisma, obraća izravno i izričito svojoj majci, upoznajući je retrospektivno sa svojim življenjem u arktičkom krugu.
Gotovo čitav film, koji je dosad osvojio desetak nagrada, među njima i onu za režiju na IDFA-i, naoko je snimljen malne usputno, ad hoc, kamericom iz ruke, u pokretu.
Gotovo čitav film, koji je dosad osvojio desetak nagrada, među njima i onu za režiju na IDFA-i, naoko je snimljen malne usputno, ad hoc, kamericom iz ruke, u pokretu. Jabaly snima samoga sebe u dnevnim aktivnostima, u bilo kojim svjetlosnim uvjetima, nastojeći to učiniti što kvalitetnije, no ne robujući standardima profesionalizma – ako se vidi i čuje dovoljno dobro, zadovoljava. Njegovu svakodnevicu čine mnoge posve obične radnje, ali u središtu Jabalyjeva života na zapadu dugotrajna su nastojanja za dobivanjem dozvole boravka, što će se uglavnom predstavljati razgovorima s prijateljima i suradnicima te primanjem i odašiljanjem novosti putem računala ili mobilnog telefona. Dakle, opet u više-manje ugodnom, domaćem okružju. Neće manjkati ni slika grada, prirode, krajolika, noćnog neba s polarnim svjetlom, pri čemu će se nerijetko kročiti u područje razgledničarskoga, katkad i uz glazbu tipičnu za reklamno-turistička audiovizualna djela.
Snimke Jabalyjeve sadašnjice u Norveškoj i u pokojoj drugoj europskoj zemlji bit će presijecane i razmjerno zanimljivo supostavljene uglavnom arhivskim snimkama i fotografijama iz Gaze, iz njegove osobne i obiteljske arhive. Mada europske slike, unatoč svjesno amaterskom pristupu, djeluju uglađenije od palestinskih, uglavnom neurednijih, grubljega zrna i(li) krupnijih piksela te slabije oštrine i(li) rezolucije, među kojima su i one ratnih razaranja, Jabaly vazda ističe ljubav prema rodnom gradu i domovini, predano zboreći o njihovim ljepotama, s nostalgijom se prisjećajući djetinjstva, odrastanja, drugovanja, obiteljskog zajedništva. Dojam je da to čini posve iskreno, ljudski, bez politiziranja, gorčine, jadanja, zastupanja nacionalističko domoljubnog zanosa ili kakve ideologije.
Sebe nenametljivo autoportretira kao vedrog čovjeka, optimista koji vjeruje u nadu, a nevoljama brodi bez zapadanja u očaj i bezizlaznost, prihvaćajući ih kao nezaobilazno tvorivo života s kojim se naprosto valja nositi. Problemi nisu pretjerano važni ako za njih postoji rješenje, ako ih je moguće savladati.
Čovjek dobre volje, često nasmijan i zaigran, Jabaly svoje putešestvije i borbe pokazuje, odnosno naznačuje i dotiče, no ne dubi ih, ne raščlanjuje i ne razrađuje. Unatoč neospornom dramskom potencijalu njegova bivovanja u Skandinaviji te nezavidnim okolnostima koje mu namire sama činjenica da je Palestinac, autor izbjegava dramatiziranje, kako u životu, tako i kao filmaš.
“Život je lijep: Pismo Gazi” stoga će se nerijetko učiniti razmjerno površnim ostvarenjem čije vidljivo prisutne mogućnosti nisu valjano iskorištene. No ne treba dvojiti da je prilagodljiv čovjek bodra duha namjerice izabrao takav pristup, u skladu sa svojom naravi i životnom filozofijom, vjerojatno hoteći i gledateljstvo oplahnuti ufanjem u postizanje boljitka druževnim ophođenjem i dobrom voljom. Uostalom, na to upućuje i sam naslov djela koje želi i uspijeva biti dopadljivo.