HRT je u posljednje vrijeme postao opasan igrač na dokumentarnom tržištu: “Betonski spavači”, “CSI Hrvatska”, probacijska serija na čelu s Bezinovićevim “Kratkim obiteljskim filmom”, skorašnje emitiranje serijala “65+” Gorana Devića… Ima se, bogme, što vrijedno i autorski pogledati na doku-nebu hrvatske dalekovidnice. Najnovija uspješnica domaćeg javnog TV-servisa – neshvatljivo nedavno emitirana u polugluho doba noći – dokumentarni film “Dječja intenzivna” (Trigon za HRT, 2016.) Jadranke Cicvarić Šiftar, bez mnogo nas uljuljkavanja transportira na Odjel intenzivne njege Pedijatrije zagrebačke bolnice Rebro gdje razmjerno malen broj liječničkog osoblja svakodnevno bdije nad teško bolesnim, često životno ugroženim malim pacijentima, njih oko 600 godišnje. Pripremana oko četiri godine, snimana kroz dvanaest dana, “Intenzivna” je zanimljiva iz više razloga. Dva su glavna: zanatski se ovdje radi o zaista klasnom, sirovom véritéu, koji često koketira s “Direktovim” sanjivo-karamelnim polutotalima s distance. Drugo, Cicvarić Šiftar je ušla u pravilu od kamera strogo branjen bolnički prostor. Dozvola za snimanje u bolnicama ne izdaje se olako i često pa je “Dječja intenzivna” rijedak primjer u hrvatskoj dokumentaristici gdje su filmaši pripušteni toliko duboko, nesmetano i slobodno ordinirati kroz mekotkivski habitat intenzivnog odjela neke domaće bolnice.
Kao gledatelji uglavnom smo zadojeni TV-bolničkim rakursom reduciranog, ublaženog, sasvim sanitiziranog oblika. “Dječja intenzivna”, međutim, nema problema s pjesničkom slobodom stvarnosne interpretacije. Kadrovi koje gledamo često su netretirano nemilosrdni, sirovi, neopraštajući; bilo da se radi o inhalaciji nekoliko mjeseci starog dječaka, otvorenoj operaciji srca nešto starije djevojčice ili reakcije roditelja na nimalo optimistične vijesti glede stanja njihovog djeteta. Isti nisu u funkciji jeftinog šoka ili programiranog izvlačenja gledateljskih suza, tek direktnog bilježenja toliko opjevane / često apstraktne, a za liječnički tim uobičajene stvarnosti. Razina nefiltriranih prizora s intenzivnog odjela nešto je na što se treba naviknuti, naravno, ali “Dječja intenzivna” na sebe preuzima breme i one teže strane medalje senzibilizirajuće funkcije. Strojevi za umjetno disanje novorođenčadi postoje. Doktori i medicinske sestre koji često izvan radnog vremena proživljavaju svaku promjenu na monitoru također postoje. Najbolje od ljudskog roda unutar par žičanih kvadrata zagrebačke partije šaha s najvećim, životnim ulozima. Stvari koje se događaju u našim bolnicama; stvari koje izvan i svake sumnje – treba prikazivati i prikazivati apatičnoj i samodovoljnoj nacionalnoj bazi, solidarnosti lokalnog grunta.
Najbolje od ljudskog roda unutar par žičanih kvadrata zagrebačke partije šaha s najvećim, životnim ulozima.
Volimo govoriti o granicama, nasipima, uredskim kjubiklima… Opiljivim odjeljcima koji osim što stvarnosno nadopunju unutarnje ideološke plime, odaju precizan dojam da svemir ima jednadžbenog smisla. Ima li, zapravo? A onaj dokumentaristički? Jesmo li hodajući bukureštanskim ulicama ponizili djecu “Children Undergrounda” Edet Belzberg; ili možda narušili integritet pokojnika u “Prison Terminal: The Last Days of Private Jack Hall” Edgara Barensa. Primjera je mnogo, tumačenja problematične etičke buffer zone još više. “U trenutku kad naše protagoniste počinjemo promatrati cinično ili se naslađujemo njihovim sudbinama, tada postajemo amoralni”, rekao je nedavno ruski dokumentarist Vitalij Manski na zagrebačkom masterclassu.
Amoralnosti u “Intenzivnoj” nema, ali pitanje privatnosti i djece osjetljiva je tema, naravno da jest. Ona niti zakonski nisu sposobna dati dozvolu za snimanje, često postajući pukim objektima, šupljim vozilima prenošenja vrlo upitne filmsko-umjetničke poante. Ali i ta djeca zauzimaju velik postotak ovog našeg ludog i bljeskajućeg svijeta. Život, kvragu, nije pravedan. Svijet nije pravedan. Djeca obolijevaju. Djeca ponekad i – umiru. Dok god je tako, i dok god postoji šira slika koja nadilazi samog pojedinca, niti jedna priča ne smije biti off limits. Pod uvjetom da nešto i nekome autentično priča bez fige u džepu. “Dječja intenzivna” Jadranke Cicvarić Šiftar to i radi.
Razmišljanje iz drugačijeg kuta o “Dječjoj intenzivnoj” (Iva Rosandić) možete pročitati na sljedećoj poveznici.