Još početkom prošle godine Irac Feargal Ward sudjelovao je na ZagrebDox Pro radionici sa svojim filmom “Samotna bitka Thomasa Reida” / “The Lonely Battle of Thomas Reid” (2017). Krajem iste dokumentarac je doživio svjetsku premijeru na IDFA-i, a onda je prije par dana osvanuo i na 14. ZagrebDoxu. Doduše ne u međunarodnom natjecateljskom programu gdje mu je kvalitetom definitivno bilo mjesta – vjerojatno se i u ovom slučaju puše na hladnu ladicu sukoba intersa – već u popratnom programu Stanje stvari. Za Warda je, dakle, festivalski život tek počeo i bilo bi pravo iznenađenje da se do kraja 2018. o ovom dokumentarnom filmu, klasnoj, svjetonazorskoj bitci Davida i Golijata, unatoč relativno malom dosegu naspram sličnog “You’ve Been Trumped” (2011) Škota Anthonyja Baxtera, još u budućnosti ne čuje.
U Zagrebu smo od nedavnih, sličnih zemljišnih pojedinac protiv sustava primjera, imali cirkus s proširenjem Branimirove; teško je zaboraviti i sada već legendarnu štoriju sa šoping centrom Point i tvrdoglavim vlasnikom kućice kojem je navodno ponuđeni iznos od 600 tisuća eura bio – nedovoljno primamljiv. Slučaj Wardovog protagonista drugačiji je od oba primjera, barem iz perspektive konkretnog zemljišnog izmještaja van urbane sredine. Reidova stočna farma nalazi se usred irske zabiti, tvornički zanimljiva Intelu, također i irskoj Industrial Development Authority (IDA) agenciji iz rakursa radnih mjesta. I tako, logično, racionalno, prihvatljivo po cijeni od deset milijuna nečega. Džabe, kad vlasnik ne želi prodati. Pa kad vlada odluči ubaciti u višu brzinu, nametnuti compulsory purchase order koji privatno vlasnišvo pretpostavlja državnom interesu, Reid u potrazi za pravdom odlazi na obični, zatim i na vrhovni sud…
“Samotna bitka” započinje tihom, desaturiranom ekspozicijom panova seoskog blaga, s prugastih kokica na snježnobijele teliće uronjene u prijepodne proljetne trave; s telića na ljudske ruke u procesu njihova hranjenja; ubrzo po prvi puta upoznajemo neobično lice, čini se zastalo u prostoru i vremenu, frizurom bliskom sedamdesetima, možda Jimmyju Connorsu i njegovoj eri haranja US Openima. Jimmy je zapravo 50-ineštogodišnji Thomas Reid; US Open je zapravo skromna irska farma u vlasništvu glavnog protagonista, još od stoljeća osamnaestog u rukama njegove obitelji; farma je zapravo neuralgični portal primalnog filozofskog pitanja o prioritetima privatnog u odnosu na općedruštveno. I obratno.
Reida upoznajemo kao čovjeka od malo riječi, usamljenog hoardera okruženoga gomilom VHS kaseta, požutjelih spisa, naslaganog ogrijevnog drva, islahpljelim tapetama i jednako neglamuroznim zavjesama na ivici gubitka originalne funkcije. Thomas Reid voli Suzi Quatro, Radar Love i Nazareth. Thomas Reid voli gotovu, TV dinner hranu ukoričenu kartonom, vakuumom i odjeljcima koji imaju smisla. Thomasu Reidu njegov (kreativni) nered također ima smisla, jer zanj nikome nije dužan polagati račune. Thomas Reid ne smeta nikome osim korporaciji koja, za razliku od njega, dodatnih lokacijskih izbora itekako ima – novootvorena fronta irske vlade usmjerena je daljnjem ekonomskom rastu zemlje, nudeći stranim ulagačima jeftino zemljište i porezne olakšice. Pa i po cijenu lokalaca poput Thomasa, koji će u 21. stoljeću pravo službeno priznatog privatnog vlasništva morati braniti na sudskom procesu. Nekoliko njih.
Ipak, “Samotna bitka Thomasa Reida” sam slučaj i popratnu medijsku gungulu, koliko može tretira tek poput establishing ekspozicijskog kostura, pozadinske buke, sekiracije koju jednostavno treba odraditi i pregrmiti. Irskom redatelju mnogostruko je važnije uhvatiti esenciju pojedinca – s koliko god je moguće minimalnom autorskom intruzijom – od aktivističke kanonizacije pravedne borbe za prava potlačenih. Wardova kamera, kao i autorova generalna prisutnost na farmi, maestralno je prigušena, pritajena, stopljena s idiličnim krajolikom i melankoličnom energijom glavnog protagonista, nenapadno opservacijki hvatajući kontekst i trenutak, uvijek i bez iznimke poštujući svojeg glavnog protagonista. Irski redatelj u konačnici je tek sredstvo, forwardsko vozilo prenošenja priče, u kojoj generalni primat umjesto headlinerske borbe Davida protiv Golijata preuzimaju raščlanjeni, prosti faktori vječno zamrznutih trenutaka utopijski mirne kohabitacije čovjeka, prirode i životinja.
Feargal Ward uspijeva u nečem naizgled toliko jednostavnom – pustiti glavnog protagonista da svojim tempom i pod svojim uvjetima, bez političke ili ideološke agende ispriča svoju priču.
Pastirski zen Reidove farme – telića koje treba umiliti nervoznoj majci; mehanizacije koju treba pedantno očistiti; sijeno koje je potrebno dostaviti gladnoj teladi – Ward ipak povremeno kontrapuktira realitetom vanjskog svijeta, kroz niz lijepih dronovskih preleta u kombinaciji arhivskih TV/radijskih voice-over dionica vezanih sa sam slučaj, kao i glumljenim scenama scenaristički transkibiranih s mnogobrojnih sudskih termina. Većina spomenutih scena izuzetno je uvjerljivo i realistično odglumljena, posebice dolazak službenika IDA-e u misiji uvjeravanja vlasnika farme, za kojeg biste se mogli zakleti da je izgledao upravo tako, kao da razgovarate sa zaista, zaista motiviranim Jehovinim svjedokom na pragu vašeg dnevnog boravka.
Feargal Ward uspijeva u nečem naizgled toliko jednostavnom – pustiti glavnog protagonista da svojim tempom i pod svojim uvjetima, bez političke ili ideološke agende ispriča svoju priču. “Samotna bitka Thomasa Reida” film je koji govori čak i kad ne govori. Neugodnom tišinom kao dijelom šarma. Odsustvom taštine i brige za konačni rezultat. Svim vremenom svijeta. Sa zanimanjem ćemo pratiti buduću karijeru ovog irskog redatelja. Kupio nas je gospodin Ward “Bitkom”, bez ikakve sumnje…