Početna Recenzije 14. ZagrebDox: "Ljudska rijeka" - Totalnost promatranja

14. ZagrebDox: “Ljudska rijeka” – Totalnost promatranja

-

Neprekidno protjecanje u konačnici je tek niz ponavljanja, koji odgađa svaku promjenu. Teško je reći je li to pesimistička prognoza kineskog dokumentarista Ai Weiweija, autora “Ljudske rijeke” / “Human Flow” (2017), ali sigurno detektira nešto od karakteristika globalnog stanja u kojem su prisilne migracije permanentne koliko i prebacivanje odgovornosti Zapada. Suvremene migracije nikad nisu bile do te mjere esencijalno političko, geostrateško i etičko pitanje, čije konzekvence sežu duboko u naša društva, a ipak su sustavno marginalizirane. Stvarni uzrok, otkriven u eksploatacijskim zapadnjačkim politikama, od podržavanja lokalnih sukoba do klimatskih promjena, u službenim se medijima potiskuje pred površnom slikom svakim trenutkom vidljivijih posljedica. Tu do izražaja dolaze slabosti zapadnih sustava i nemogućnost razrješenja situacije koju su same posredno potaknule. Radilo se o urušavanju sustava azila, trgovanju političkim povlasticama ili nesolidarnom zatvaranju granica, Weiwei unoseći historijski kontekst 20. stoljeća, bez da i u kojem momentu pažnju skreće s individualnog iskustva, prokazuje uzroke i komentira posljedice. Mučno ponavljanje je lajtmotiv vječno novih kadrova prolazaka, nadvladavanja prirodnih ili nasilno postavljenih prepreka, zatvorenih kampovima, preobražavajući se u jedinu konstantu.

Al Weiweijeva potraga za univerzalnim manifestira se kontrastiranjem pojedinačnih sudbina i globalnih tendencija. Pritom njegovo ostvarenje zadobiva spektakularne obrise, ostvarene totalima u kojima fotografija naizgled pronalazi lijepo u tragičnom. No, taj dojam demantira svaki sljedeći kadar, koji otvara prostor verbalizaciji pojedinačnog iskustva, aktivnom uključivanjem izbjeglica i fokusiranjem na detalje uočene u masi. Uvodni okvir totalnog prostora ispunjenje zadobiva dokumentiranjem izbjegličke realnosti, a koje se, suprotno vizualnim indikatorima, ne pronalazi u velikoj priči, već izbjegličkoj svakodnevici svladavanja teškoća i rijetkim trenucima predaha.

Iako već struktura “Ljudske rijeke” krije potencijalnu opasnost prelaženja porozne granice eksploatacije i preobrazbe tuđe tragedije u kulisu vlastite taštine, Ai Weiwei balansira razrađenu estetiku i osjetljivu priču, bez da se one sukobljavaju. Nikad eksplicitan, snažan politički stav izbija iz svakog kadra, povremeno naglašavan isječcima novinskih naslova ili činjeničnim podacima, koji, poput onog o broju izbjeglica neviđenom od Drugog rata, postaju jezgroviti komentari prikazanog. Poetski element se pak ostvaruje suptilnim prijelazima na citate pjesnika s pogođenih prostora, čime se podupire početna ambicija totalnog zahvaćanja krize, kroz sve aspekte ljudskog djelovanja, kao i inzistiranje na isprepletenosti elemenata na prvi pogled nesvodivih jedni na druge.

Globalni razmjeri izbjegličke krize, tematizirani su širokim okvirom filma, u koji se uklapaju najveća žarišta, od Iraka, Libanona i Balkana, pojasa Gaze, Meksika ili Mianmara. Kao što je na pripovjednoj razini film utemeljen na potrazi za individualiziranim vizurama zajedničke stvarnosti, na formalnoj se razini očituje stalnim promjenama planova, koji direktno slijede tendenciju prijelaza iz kontekstualizacije u uživljavanje. Pritom promjena načina snimanja i obrade sadržaja, otvara put intimnom pristupu, dok Weiwei uspijeva zadržati nenametljivost u pokušaju dohvaćanja osobnih proživljavanja. Publika je suočena s manje prisutnom stvarnošću izbjegličkih kolona, a koja sadrži nedvojbeno pretpostavljene probleme prehrane ili higijene, što zbog svojevrsne cenzure dobrog ukusa često ostaje na razini apstrakcije. “Ljudska rijeka” funkcionira na neprekidnom kontrapunktiranju pojedinačnih iskustava migracije i njihove medijske reprezentacije. Pritom žičane ograde, ratna stvarnost i izoliranost snažno prodiru kao razotkrivajući moment zapadnjačke hipokrizije, jednako prisutne u zazivanju ljudskih prava i proklamiranoj slobodi kretanja. Sva apstrakcija nikad zaživljenih vrijednosti ovdje se ogoljuje u svojoj praznini.

Weiweijeva poetika “Ljudske rijeke” ima potencijal masovne privlačnosti, koja ipak ne zapada u banalizaciju.

Strukturu na ivici univerzalnog i individualnog, Weiwei razbija klasičnim intervjuima sudionika i komentatora, no unatoč heterogenosti postupaka, cjelokupno zdanje ostaje funkcionalno u dinamičnosti koja ne prerasta u zamor. Suprotno očekivanju, “Ljudska rijeka” je najslabija u održavanju zadane monumentalnosti, kao podcrtavanja istovjetnosti globalnih tendencija. Već logikom medija nije moguće izbjeći dozu površnosti u srazu količine materijala i filmskog prostora. Koliko god uspjeli, snaga se intimnih prizora gubi u nebrojnim rukavcima pristupa temi.

Za razliku od brojnih ostvarenja koja migrantsku krizu razrađuju implementirajući umjetnički samosvjesnije, ali manje atraktivne postupke, Weiweijeva poetika “Ljudske rijeke” ima potencijal masovne privlačnosti, koja ipak ne zapada u banalizaciju. Ambiciozan pothvat širokih razmjera, koliko god da implicitno optuživao i razotkrivao, ipak biva fokusiran na pojedinačne priče, istovremeno različite, ali jednake u nasilno oduzetim identitetima, koje Weiwei, ako već i ne može vratiti, barem nastoji sačuvati.

"Ljudska rijeka" / "Human Flow"

O FILMU:

Režija: Ai Weiwei
Zemlje podrijetla: Njemačka / SAD
Godina proizvodnje: 2017.
Trajanje: 140 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Top 10: Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine

Ovo su najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala Dokumentarni.net.

“Once the Dust Settles” – Selfie na poprištu katastrofe

Johna Appela kroz film "Once the Dust Settles" vode empatija i dobrodušnost, uz razumijevanje nemoći da se promijeni ono što se dogodilo.

Otvorene prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”

Otvorene su prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”.

Al Jazeera Balkans: Drugi nastavci filmova “Generacija ’68” i “Nedjelja 13.” te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana

Ovotjedni program AJB-a donosi druge nastavke filmova "Generacija '68" i "Nedjelja 13." te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana.

Top 10: Najbolji dokumentarni filmovi 2020. godine

Marko Stojiljković donosi svoju listu najboljih dokumentarnih filmova 2020. godine.

Preminuo Michael Apted, redatelj serijala “Up”

Poznati britanski dokumentarist Michael Apted, najpoznatiji po kultnom serijalu "Up", preminuo je u četvrtak u svom losanđeleškom domu.

Otvorene prijave za 68. Martovski festival

Otvorene su prijave za 68. Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma - Martovski festival.

“I Walk” – Odsebljeno putovanje u srce tame

Jørgen Leth u novom filmu "I Walk" / "Jeg går" (2019) dočarava neveselu stranu svoga psihofizičkoga stanja posljednjih desetak godina.

Al Jazeera Balkans: “Generacija ’68” i “Bugarski san”

Na programu AJB-a ovog će se tjedna između ostalih prikazati i dokumentarci "Generacija '68" Nenada Puhovskog "Bugarski san" Srđana Šarenca.

“Family Romance, LLC” – Samozavaravanje, plaćeno i neplaćeno

U dosadašnjim osvrtima "Family Romance, LLC" ocijenjen je u rasponu od "slabiji Herzogov film" do "jedan od najintrigantnijih u autorovu opusu".