Neprekidno protjecanje u konačnici je tek niz ponavljanja, koji odgađa svaku promjenu. Teško je reći je li to pesimistička prognoza kineskog dokumentarista Ai Weiweija, autora “Ljudske rijeke” / “Human Flow” (2017), ali sigurno detektira nešto od karakteristika globalnog stanja u kojem su prisilne migracije permanentne koliko i prebacivanje odgovornosti Zapada. Suvremene migracije nikad nisu bile do te mjere esencijalno političko, geostrateško i etičko pitanje, čije konzekvence sežu duboko u naša društva, a ipak su sustavno marginalizirane. Stvarni uzrok, otkriven u eksploatacijskim zapadnjačkim politikama, od podržavanja lokalnih sukoba do klimatskih promjena, u službenim se medijima potiskuje pred površnom slikom svakim trenutkom vidljivijih posljedica. Tu do izražaja dolaze slabosti zapadnih sustava i nemogućnost razrješenja situacije koju su same posredno potaknule. Radilo se o urušavanju sustava azila, trgovanju političkim povlasticama ili nesolidarnom zatvaranju granica, Weiwei unoseći historijski kontekst 20. stoljeća, bez da i u kojem momentu pažnju skreće s individualnog iskustva, prokazuje uzroke i komentira posljedice. Mučno ponavljanje je lajtmotiv vječno novih kadrova prolazaka, nadvladavanja prirodnih ili nasilno postavljenih prepreka, zatvorenih kampovima, preobražavajući se u jedinu konstantu.
Al Weiweijeva potraga za univerzalnim manifestira se kontrastiranjem pojedinačnih sudbina i globalnih tendencija. Pritom njegovo ostvarenje zadobiva spektakularne obrise, ostvarene totalima u kojima fotografija naizgled pronalazi lijepo u tragičnom. No, taj dojam demantira svaki sljedeći kadar, koji otvara prostor verbalizaciji pojedinačnog iskustva, aktivnom uključivanjem izbjeglica i fokusiranjem na detalje uočene u masi. Uvodni okvir totalnog prostora ispunjenje zadobiva dokumentiranjem izbjegličke realnosti, a koje se, suprotno vizualnim indikatorima, ne pronalazi u velikoj priči, već izbjegličkoj svakodnevici svladavanja teškoća i rijetkim trenucima predaha.
Iako već struktura “Ljudske rijeke” krije potencijalnu opasnost prelaženja porozne granice eksploatacije i preobrazbe tuđe tragedije u kulisu vlastite taštine, Ai Weiwei balansira razrađenu estetiku i osjetljivu priču, bez da se one sukobljavaju. Nikad eksplicitan, snažan politički stav izbija iz svakog kadra, povremeno naglašavan isječcima novinskih naslova ili činjeničnim podacima, koji, poput onog o broju izbjeglica neviđenom od Drugog rata, postaju jezgroviti komentari prikazanog. Poetski element se pak ostvaruje suptilnim prijelazima na citate pjesnika s pogođenih prostora, čime se podupire početna ambicija totalnog zahvaćanja krize, kroz sve aspekte ljudskog djelovanja, kao i inzistiranje na isprepletenosti elemenata na prvi pogled nesvodivih jedni na druge.
Globalni razmjeri izbjegličke krize, tematizirani su širokim okvirom filma, u koji se uklapaju najveća žarišta, od Iraka, Libanona i Balkana, pojasa Gaze, Meksika ili Mianmara. Kao što je na pripovjednoj razini film utemeljen na potrazi za individualiziranim vizurama zajedničke stvarnosti, na formalnoj se razini očituje stalnim promjenama planova, koji direktno slijede tendenciju prijelaza iz kontekstualizacije u uživljavanje. Pritom promjena načina snimanja i obrade sadržaja, otvara put intimnom pristupu, dok Weiwei uspijeva zadržati nenametljivost u pokušaju dohvaćanja osobnih proživljavanja. Publika je suočena s manje prisutnom stvarnošću izbjegličkih kolona, a koja sadrži nedvojbeno pretpostavljene probleme prehrane ili higijene, što zbog svojevrsne cenzure dobrog ukusa često ostaje na razini apstrakcije. “Ljudska rijeka” funkcionira na neprekidnom kontrapunktiranju pojedinačnih iskustava migracije i njihove medijske reprezentacije. Pritom žičane ograde, ratna stvarnost i izoliranost snažno prodiru kao razotkrivajući moment zapadnjačke hipokrizije, jednako prisutne u zazivanju ljudskih prava i proklamiranoj slobodi kretanja. Sva apstrakcija nikad zaživljenih vrijednosti ovdje se ogoljuje u svojoj praznini.
Weiweijeva poetika “Ljudske rijeke” ima potencijal masovne privlačnosti, koja ipak ne zapada u banalizaciju.
Strukturu na ivici univerzalnog i individualnog, Weiwei razbija klasičnim intervjuima sudionika i komentatora, no unatoč heterogenosti postupaka, cjelokupno zdanje ostaje funkcionalno u dinamičnosti koja ne prerasta u zamor. Suprotno očekivanju, “Ljudska rijeka” je najslabija u održavanju zadane monumentalnosti, kao podcrtavanja istovjetnosti globalnih tendencija. Već logikom medija nije moguće izbjeći dozu površnosti u srazu količine materijala i filmskog prostora. Koliko god uspjeli, snaga se intimnih prizora gubi u nebrojnim rukavcima pristupa temi.
Za razliku od brojnih ostvarenja koja migrantsku krizu razrađuju implementirajući umjetnički samosvjesnije, ali manje atraktivne postupke, Weiweijeva poetika “Ljudske rijeke” ima potencijal masovne privlačnosti, koja ipak ne zapada u banalizaciju. Ambiciozan pothvat širokih razmjera, koliko god da implicitno optuživao i razotkrivao, ipak biva fokusiran na pojedinačne priče, istovremeno različite, ali jednake u nasilno oduzetim identitetima, koje Weiwei, ako već i ne može vratiti, barem nastoji sačuvati.
