Promatranje rata kroz dječje oči iskušan je postupak, no inačice izvedbe su neizbrojive, a lepeza dometa nepregledna. U “Dalekom lavežu pasa” / “The Distant Barking of Dogs” (2017) danski se redatelj Simon Lereng Wilmont smjestio u ukrajinsko seoce Hnutove, u dom dvočlane obitelji koju čine desetogodišnji Oleg i baka mu Aleksandra, a kojoj se povremeno, na podulje, pridruži Olegov nešto mlađi bratić Jarik. Hnutove se nalazi oko kilometar od crte bojišnice oružanog sukoba na istoku Ukrajine koji je otpočeo u proljeće 2014., a premda su se mnogi otamo iselili, baka Aleksandra to ne želi. “Rat nam je stigao prošloga ljeta. Naši životi kao da su se zamrznuli. Kao životinje smo, što se skrivaju od hladnoće i čekaju da prođe zima”, govori baka dok gledamo lijep zimski kadar ogoljele grane optočene srebrnastim ledom.
Wilmont, njegova kamera i mikrofon nastupaju kao neprimjetni svjedoci, promatrači, opservatori, koji tek neinterventno bilježe život koji teče točno onako kako bi tekao i bez nazočnosti sineasta. Godinama je već primjetno, a tako je i u ovom filmu, da u novom mileniju, uz neprestan suživot s bezbrojnim, svakomu dostupnim napravicama za snimanje te danonoćni protok i razmjenu slikopisnih crtica među običnim pukom, ni profesionalnom filmašu nije više teško biti nevidljivim svjedokom, jer biti snimljen običnom je čovjeku danas nešto posve normalno. Negdašnji možebitni zazor od slikopisnog ovjekovječenja, odnosno poimanje pojavljivanja na pokretnoj slici kao kakvog posebnog, iznimnog čina, malne više ne postoji.
Utoliko nevidljivi autor Wilmont, u ovom slučaju, može prići posve blizu dječacima dok se igraju ili ostati u spavaonici dok se zafrkavaju i gurkaju u krevetu nakon što ih je baka ušuškala i poželjela im laku noć, a da oni na nj ne obrate ni najmanju pozornost. Niti se zbog kamere srame, niti ih ona potiče da za nju izvode nešto što inače ne bi. A čak se i gledatelj možda zaboravi zapitati odakle filmaš neprimjetno u sobi, u takvoj situaciji.
Danski redatelj posve izbjegava politiku, ne zauzima strane, niti za koga navija. Antiratnu ideju promiče prateći nedogađajnu svakodnevicu protagonista, koja se pretežno sastoji od sitnih, tipično dječjih vragolija i međusobnih, prijateljskih zadirkivanja, odlazaka na pecanje, na kupanje ili obavljanja kućnih i okućnih poslova kao što su cijepanje drva ili paljenje granja. “Daleki lavež pasa” oslonjen je ponajprije na milinu simpatičnih, dragih, dobrih dječaka, poslušnih i voljnih pomoći, dječje znatiželjnih i nevinih, koji svijet shvaćaju jednostavno i prihvaćaju ga kakav jest. Dragosti doprinosi i mirna staloženost bake koja s unucima ima iskren i topao odnos pun povjerenja.
Izuzmemo li nenazočnost Olegovih roditelja (majka je mrtva, otac se ne spominje), njihovo je djetinjstvo tipično dječje, osim što se odvija u sjeni rata, prikazanog uglavnom noćnim snimkama prelijetanja borbenih projektila – tu je kamera treskava, fotografija monokromna, tvrđa, i slabije rezolucije negoli u ostatku filma – gromkom i potmulom bukom eksplozija, radijskim izvještajima te, dakako, razgovorima likova. Ne pokazuju se krvave ratne strahote, ne pojavljuje se nijedan vojnik.
“Daleki lavež pasa” djelo je u kojem su zbiljske ljepote života, kao što su krepkost mladosti, mudrost i dobrota starosti, ljubav i razumijevanje među bližnjima, postojana krasota prirode – suptilno, ali upečatljivo suprotstavljene mračnim silama razdora i uništavanja.
No dječaci se nerijetko igraju čahurama i drugi vojnim otpadom, a pretkraj filma i pištoljem koji odnekud nabavi njihov znatno stariji drug Igor. Sniman, čini se, oko godinu dana, u svim godišnjim dobima, “Daleki lavež pasa” sugestivno ocrtava bujanje psihoze u Olega i Jarika, a i u bake koju, postojano mirnu i trpnu, obuzima tjeskoba i dovodi je do svojevrsne psihofizičke nepokretnosti. Stalni pritisak straha u mališanima nemilice ubija dječju vedrinu, razigranost i otvorenost. Život ih žvače ubrzano.
Ako suzdržano opservacijski postupak bilježenja života kakav jest i donosi zališnost te odulja trajanja – što jedni drže zamamno mističnim sastojkom privlačnosti, a drugi naprosto dosadn(jikav)im balastom – Wilmont je uspio ostvariti poetično djelo. Djelo u kojem su zbiljske ljepote života, kao što su krepkost mladosti, mudrost i dobrota starosti, ljubav i razumijevanje među bližnjima, postojana krasota prirode – suptilno, ali upečatljivo suprotstavljene mračnim silama razdora i uništavanja.
