Nemalo komešanje u dokumentarističkim krugovima izazvala je odluka Akademijinog glasačkog poola o izostavljanju dokumentarca “Jane” (2017) američkog redatelja Bretta Morgena iz ovogodišnje oskarovske utrke. Dvadesetak dosadašnjih nagrada i još toliko nominacija nije naročito pomoglo Morgenu, čiji su film, onako ispod glasa, glasači ocijenili nedovoljno vrijednim konačne nominacije, navodno propitkujući stvarnu autorsku vrijednost ostvarenja čiju srž sačinjava uglavnom besprijekorno montirana, mislilo se davno izgubljena National Geographicova arhiva.
O tome što zapravo jest autentično autorsko dokumentarno djelo, možemo debatirati, naravno, do sutra. No, iza Morgena, 49-godišnjeg američkog producenta i redatelja, stoji niz zapaženih dokumentaraca, dobar dio njih koji strukturalno-naratološki izlaze iz uobičajene nefikcijske zone komfora, poput vanserijskog “The Kid Stays in the Picture” (2002) o producentu Robertu Evansu, ili “Kurt Cobain: Montaža pakla” / “Cobain: Montage of Heck” (2015) o preminulom frontmenu Nirvane, Kurtu Cobainu. “Jane” možda ne spada u spomenutu van sokaka kategoriju, ali ipak zadovoljava većinu bokseva dobre stare filmske zabave, pa makar se radilo o (bogovski montiranom!) naizgled klasičnom arhivskom kompilatoriju životinja, ljudi i prirode s afričkim pedigreom.
“Jane” zadovoljava većinu bokseva dobre stare filmske zabave, pa makar se radilo o naizgled klasičnom arhivskom kompilatoriju životinja, ljudi i prirode s afričkim pedigreom.
Britanski paleontolog Dr. Louis Leakey 1956. godine angažirao je nepoznatu sekretaricu Jane Goodall kako bi istražila ponašanje afričkih čimpanzi, o kojima se dotad nije previše znalo. Ono što je uslijedilo, malo je tko očekivao, jer je Goodall od uredske kolektorice papira procvjetala u vodeću svjetsku primatologinju, čiji je terenski rad nemjerljivo unaprijedio naše znanje o čimpanzama i primatima u cjelini.
Zanemarimo li na trenutak uistinu spektakularne tanzanijske snimke NG-ovog Huga van Lawicka – što objektivno nije lagašan zadatak, kako zbog same nenadmašnosti afričke divljine, tako i konkretnih nesvakidašnjih scena bliskosti Goodall i njenih čimpanza – “Jane” zapravo ne prijanja jednoobraznom kalupu sličnih prirodnih doku-serijala. Morgen je, naravno, svjestan da čimpanza govori više od tisuću riječi, no podtekstualno svejedno otvara čitav niz zanimljivih pitanja: od same premise žene, još k tome amaterke, koja pobija okameljene teorije znanstvenog patrijarhata; do vječno tinjajućih pitanja o poslagivanju poslovnih, obiteljskih i ljubavnih prioriteta. I ovdje smo, dokazala je Jane Goodall, mnogo sličniji čimpanzama/životinjama nego što bismo htjeli priznati.