“Jesenice – Stuttgart itd…” – Radnička klasa odlazi u raj

“Bolje je da odete, prilike su nove
Ulozi u povijesti došao je kraj
U pola četiri ujutro sa perona pet
Radnička klasa odlazi u raj
Pa-pa proleteri
Pa-pa”

– “Radnička klasa odlazi u raj”, Darko Rundek (Haustor)

Naša je prošlost puna prešućenih vlakova. No, njihovu je mašinu nemoguće do kraja zaglušiti upornim ignoriranjem – sama činjenica njihovog postojanja uvijek pronađe način za probijanje do površine. A površina je tu da stvari osigura lijepim, dostojanstvenim, herojskim bojama; da sliku nas samih učini podnošljivom generacijama koje dolaze. Film “Jesenice-Stuttgart itd…” (Kinoklub Zagreb, 1970.) Miroslava Mikuljana (1943. – 2011.) ironičan je i surov pogled u trenutak rađanja hrvatske dijaspore, trenutak u kojem se istina poraza humanizma na domaći način još jednom manifestirala u svoj bijedi. Nije tu bilo ponosa i domoljublja koji su danas neotuđiv simbolički kapital naših iseljenika, tek očaja bespomoćne gomile koja se pod svaku cijenu gurala u takozvane specijalne vlakove i kakve-takve garancije izvlačenja iz balkanskog blata prema boljoj, emigrantnskoj budućnosti. I tako je hrvatski čovjek glavom bez obzira napuštao domovinu kojom se onda u tuđini glasno busao u prsa. Danas takvo što više nikome ne pada na pamet, ili barem ne u tolikoj mjeri, pošto je simbolički kapital rodnog ognjišta u kapitalizmu odavna dogorio.

Miroslav Mikuljan u amaterskim je uvjetima snimio jedan od prvih hrvatskih filmova o gastarbajterima. Istu temu u našoj je dokumentaristici otvorio Krsto Papić krajem šezdesetih filmom “Halo München” (1968), prikazavši povratnike u njihovom habitusu siromašnog sela. Početkom sedamdesetih gastarbajterskom se motivu vratio i Zoran Tadić svojim remek-djelom “Dernek” (1974). Mikuljan je, međutim, prvi prikazao sam proces odlaska u dvama izvanrednim ostvarenjima koja prethode i daleko poznatijoj Papićevoj obradi teme u klasiku “Specijalni vlakovi” (1972). Dvije godine stariji “Putnici Eldorado Expressa” (1970) Miroslava Mikuljana prikazuju mukotrpno čekanje u redu za vize, a “Jesenice – Stuttgart itd…” ukrcavanje u specijalne vlakove nakon što je ona osigurana. Oba filma subverzivna su u svom kirurški hladnom opserviranju općeg poniženja, dok politička subverzivnost krasi još neka djela iz Mikuljanove amaterske faze nastala u Kinoklubu Zagreb prije autorova studija montaže i profesionalne karijere.

“Jesenice-Stuttgart itd…” na razini slike u svega pet minuta trajanja donose punokrvni prikaz zastrašujuće situacije na kolodvoru prilikom ukrcavanja, gdje naši budući emigranti izgledaju posvema nalik izbjeglicama koji se danas jednako strastveno pokušavaju dočepati Njemačke. Mikuljan dokumentarac započinje nizom fotografija emigranata signalizirajući kako je riječ o individualcima od kojih svaki ima svoju priču. U nastavku filma redateljska poanta apostrofira dehumanizaciju tih istih ljudi, pretvorenih u brojeve i papire, kroz kadrove prodaje karata što se nižu u brzim montažnim izmjenama. Detalji ruku koje nervozno miluju snopove novčanica upareni su s detaljima nemilosdrno lupajućih žigova po kartama, a sumorna slika zaokružena je blizim i krupnim kadrovima snuždeno-zbunjenih lica koja jasno prenose emocionalno stanje gomile čija srca i trošne cipele napuštaju državni Titanic. Dinamičnim nizom izoliranih blizih planova majstorski smo pak uvučeni u histeričnost situacije na kolodvoru, dok se osjećaj intenzivira na samom peronu gdje ljudi na groteskan način uskaču u prepune vlakove. Hladni kolodvorski beton na rastanku ostavlja tek tužna lica rodbine koja paralizirano i nemoćno bulje prema svojim najmilijima, nalik nemoćnoj teladi. Vlak konačno kreće, a Mikuljan odlučuje upariti blize planove kotača na tračnicama s krupnim planom neke djevojčice suznih očiju. Ovaj specijalni vlak napokon je krenuo sa svoje postaje, odvodeći njene roditelje u nepoznato, bez ikakve garancije kada i kakvi će se vratiti u djevojčin zagrljaj.

Poruku neizvjesnosti i straha Mikuljan puno direktnije i efektnije prožima na razini zvuka – isprva je to ironijski podmetnuta poletna njemačka popijevka čiji je optimizam u direktnoj opoziciji s bijedom poniženih iseljenika. Zatim melodiju zamjenjuje oštri glas kolodvorskog službenika koji na njima nerazumljivom njemačkom jeziku izdaje precizne upute kako se ponašati u tim nesvakidašnjim uvjetima. Svi oni poput stada poslušnika slušaju glas sa zvučnika, a u nama se nezaustavljivo bude asocijacije na neke druge specijalne vlakove koji su jednako puni iz naše zemlje odlazili put Njemačke – na mjesta gdje je putnike dočekivala poruka kako “rad oslobađa”. Je li rad oslobodio radnike i seljake specijalnog vlaka “Jesenice-Stuttgart itd…” pitanje je koje nastavlja odzvanjati našom poviješću, kao i ono hoće li rad osloboditi sve one koji u ovom trenutku odlaze u obećane im rajeve. Pa-pa proleteri. Pa-pa.

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.