Neke će teme emocionalno angažirati gledatelja i već će to biti dovoljan razlog za posvećenu pozornost. Uloge su unaprijed pripremljene, postojeći stavovi trebali bi se potvrditi, a osjetljiva tema propitivanje čini neprimjerenim. Gledatelj se postavlja u poziciju u kojoj se racionalizacija povlači pred spletom plemenitosti i traume kojoj svjedoči. Takav dojam barem ostavlja film redateljice Jadranke Cicvarić Šiftar “Dječja intenzivna” (Trigon za HRT, 2016.), koja će naizgled nenametljivo bilježiti svakodnevicu Odjela intenzivne njege Pedijatrije zagrebačke bolnice Rebro. Koliko je objektivnost rastezljiva kategorija, tu se doduše lijepo vidi. Odabrana metoda bilježi dio realnosti bez očitijih redateljskih intervencija, no prikazanim situacijama ostvaruje se afirmacija gledateljevih preduvjerenja. Podjela je jasna: osoblje je altruistično, djeca su bespomoćna, a gledatelj je taj čije suosjećanje izazivamo, ne bismo li ga trgnuli iz samodostatne obamrlosti. Iako je legitimno na ovaj način postaviti pretpostavke koje se realizacijom potvrđuju, rezultat koji nastaje spojem televizije, bolnice i gledatelja kao krajnje instancije, možda ne bi trebao biti toliko samorazumljiv.
Već je i čin snimanja u bolnici osjetljiv. Sama odluka zadiranja u osobne trenutke zahtijeva posebnu vrstu suptilnosti da briga koja se eventualno iskazuje ne poprimi natruhe pukog voajerizma. Snimanje djece pritom, koja niti mogu ravnopravno sudjelovati, niti dokraja razumiju okolna zbivanja, traži posebnu vrstu autorske odgovornosti. Treba biti izrazito vješt da se pristup ne preobrazi u viktimizaciju ili emocionalnu prezasićenost koja podilazi gledateljevoj taštini u zauzimanju moralno ispravnih pozicija.
Film, televizijski ili ne, u idealnom bi slučaju našu svijest trebao mijenjati, stavove propitati i učiniti pomak u perspektivi.
Opservacijska metoda za koju se redateljica odlučuje prelako prelazi u objektivizaciju, čija se priroda skriva iza reakcije gledatelja. Iako prividno u centru zanimanja, djeca to zaista nisu, postajući tek fenomeni u odnosu na koje svi dobivaju određenu satisfakciju. Osoblje će napokon javnosti prezentirati svoj rad, gledatelju će biti omogućeno gotovo iskupljujuće iskustvo, a filmska će ekipa biti društveno odgovorna jer se bavi zanemarenim temama. Da postoji konkretan problem (manjak osoblja može se naslutiti iz razgovora, ali to je opća tema hrvatskog zdravstva koja ovdje nije u fokusu), ova bi intervencija imala imanentno opravdanje. No filmom se ništa ne dovodi u pitanje, već se nastoji otkriti ono zaista ljudsko iza bolničkih kulisa. Tu nastaje raskorak u odabranoj metodi jer dio protagonista (djeca) ostaje portretiran jednodimenzionalno, kroz bolest koja ih jedina određuje.
Film, televizijski ili ne, u idealnom bi slučaju našu svijest trebao mijenjati, stavove propitati i učiniti pomak u perspektivi. Distanca koja se oblikuje između gledatelja i filmskog medija pritom bi se trebala puniti smislenim sudovima, estetskim zaključcima, pa i emocionalnim reakcijama. Proturječje koje se u ovom filmu nazire, a koji je rezultat mnogo opsežnijih fenomena i društvenih trendova, jest u činjenici da se pokušaj približavanja osjetljive teme javnosti, svodi na instant reakciju i jednokratni doživljaj. I baš tu nastaje problem, do koje mjere mi iz udobnosti svojih domova možemo katarzično proživljavati tuđu traumu, a da izbjegnemo virtualno generiranje emocija, koje će zapriječiti stvarno djelovanje. Čak ni recepcija u ovom slučaju ne propituje tabue dobro ugođenih položaja. Svi uključeni u filmsku situaciju svoje uloge dovode do krajnosti, da bi se naposljetku naše simulirano suuživljavanje preobrazilo u ignoranciju.
Razmišljanje iz drugačijeg kuta o “Dječjoj intenzivnoj” (Hrvoje Krstičević) možete pročitati na sljedećoj poveznici.
