Početna Recenzije "Dječja intenzivna" - Dobro ugođeni položaji

“Dječja intenzivna” – Dobro ugođeni položaji

-

Neke će teme emocionalno angažirati gledatelja i već će to biti dovoljan razlog za posvećenu pozornost. Uloge su unaprijed pripremljene, postojeći stavovi trebali bi se potvrditi, a osjetljiva tema propitivanje čini neprimjerenim. Gledatelj se postavlja u poziciju u kojoj se racionalizacija povlači pred spletom plemenitosti i traume kojoj svjedoči. Takav dojam barem ostavlja film redateljice Jadranke Cicvarić Šiftar “Dječja intenzivna” (Trigon za HRT, 2016.), koja će naizgled nenametljivo bilježiti svakodnevicu Odjela intenzivne njege Pedijatrije zagrebačke bolnice Rebro. Koliko je objektivnost rastezljiva kategorija, tu se doduše lijepo vidi. Odabrana metoda bilježi dio realnosti bez očitijih redateljskih intervencija, no prikazanim situacijama ostvaruje se afirmacija gledateljevih preduvjerenja. Podjela je jasna: osoblje je altruistično, djeca su bespomoćna, a gledatelj je taj čije suosjećanje izazivamo, ne bismo li ga trgnuli iz samodostatne obamrlosti. Iako je legitimno na ovaj način postaviti pretpostavke koje se realizacijom potvrđuju, rezultat koji nastaje spojem televizije, bolnice i gledatelja kao krajnje instancije, možda ne bi trebao biti toliko samorazumljiv.

Već je i čin snimanja u bolnici osjetljiv. Sama odluka zadiranja u osobne trenutke zahtijeva posebnu vrstu suptilnosti da briga koja se eventualno iskazuje ne poprimi natruhe pukog voajerizma. Snimanje djece pritom, koja niti mogu ravnopravno sudjelovati, niti dokraja razumiju okolna zbivanja, traži posebnu vrstu autorske odgovornosti. Treba biti izrazito vješt da se pristup ne preobrazi u viktimizaciju ili emocionalnu prezasićenost koja podilazi gledateljevoj taštini u zauzimanju moralno ispravnih pozicija.

Film, televizijski ili ne, u idealnom bi slučaju našu svijest trebao mijenjati, stavove propitati i učiniti pomak u perspektivi.

Opservacijska metoda za koju se redateljica odlučuje prelako prelazi u objektivizaciju, čija se priroda skriva iza reakcije gledatelja. Iako prividno u centru zanimanja, djeca to zaista nisu, postajući tek fenomeni u odnosu na koje svi dobivaju određenu satisfakciju. Osoblje će napokon javnosti prezentirati svoj rad, gledatelju će biti omogućeno gotovo iskupljujuće iskustvo, a filmska će ekipa biti društveno odgovorna jer se bavi zanemarenim temama. Da postoji konkretan problem (manjak osoblja može se naslutiti iz razgovora, ali to je opća tema hrvatskog zdravstva koja ovdje nije u fokusu), ova bi intervencija imala imanentno opravdanje. No filmom se ništa ne dovodi u pitanje, već se nastoji otkriti ono zaista ljudsko iza bolničkih kulisa. Tu nastaje raskorak u odabranoj metodi jer dio protagonista (djeca) ostaje portretiran jednodimenzionalno, kroz bolest koja ih jedina određuje.

Film, televizijski ili ne, u idealnom bi slučaju našu svijest trebao mijenjati, stavove propitati i učiniti pomak u perspektivi. Distanca koja se oblikuje između gledatelja i filmskog medija pritom bi se trebala puniti smislenim sudovima, estetskim zaključcima, pa i emocionalnim reakcijama. Proturječje koje se u ovom filmu nazire, a koji je rezultat mnogo opsežnijih fenomena i društvenih trendova, jest u činjenici da se pokušaj približavanja osjetljive teme javnosti, svodi na instant reakciju i jednokratni doživljaj. I baš tu nastaje problem, do koje mjere mi iz udobnosti svojih domova možemo katarzično proživljavati tuđu traumu, a da izbjegnemo virtualno generiranje emocija, koje će zapriječiti stvarno djelovanje. Čak ni recepcija u ovom slučaju ne propituje tabue dobro ugođenih položaja. Svi uključeni u filmsku situaciju svoje uloge dovode do krajnosti, da bi se naposljetku naše simulirano suuživljavanje preobrazilo u ignoranciju.

Razmišljanje iz drugačijeg kuta o “Dječjoj intenzivnoj” (Hrvoje Krstičević) možete pročitati na sljedećoj poveznici.

"Dječja intenzivna"

O FILMU:

Scenarij, režija i produkcija: Jadranka Cicvarić Šiftar
Producentica: Jadranka Cicvarić Šiftar
Direktor fotografije i snimatelj: Senad Zemunović
Montaža: Iva Kraljević
Produkcija: Trigon za HRT
Godina proizvodnje: 2016.
Trajanje: 52 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Once the Dust Settles” – Selfie na poprištu katastrofe

Johna Appela kroz film "Once the Dust Settles" vode empatija i dobrodušnost, uz razumijevanje nemoći da se promijeni ono što se dogodilo.

Otvorene prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”

Otvorene su prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”.

Al Jazeera Balkans: Drugi nastavci filmova “Generacija ’68” i “Nedjelja 13.” te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana

Ovotjedni program AJB-a donosi druge nastavke filmova "Generacija '68" i "Nedjelja 13." te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana.

Top 10: Najbolji dokumentarni filmovi 2020. godine

Marko Stojiljković donosi svoju listu najboljih dokumentarnih filmova 2020. godine.

Preminuo Michael Apted, redatelj serijala “Up”

Poznati britanski dokumentarist Michael Apted, najpoznatiji po kultnom serijalu "Up", preminuo je u četvrtak u svom losanđeleškom domu.

Otvorene prijave za 68. Martovski festival

Otvorene su prijave za 68. Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma - Martovski festival.

“I Walk” – Odsebljeno putovanje u srce tame

Jørgen Leth u novom filmu "I Walk" / "Jeg går" (2019) dočarava neveselu stranu svoga psihofizičkoga stanja posljednjih desetak godina.

Al Jazeera Balkans: “Generacija ’68” i “Bugarski san”

Na programu AJB-a ovog će se tjedna između ostalih prikazati i dokumentarci "Generacija '68" Nenada Puhovskog "Bugarski san" Srđana Šarenca.

“Family Romance, LLC” – Samozavaravanje, plaćeno i neplaćeno

U dosadašnjim osvrtima "Family Romance, LLC" ocijenjen je u rasponu od "slabiji Herzogov film" do "jedan od najintrigantnijih u autorovu opusu".

Pomoć za Kino klub Sisak

Razorni potresi koji su ovih dana pogodili Sisak i Sisačko-moslavačku županiju uništili su i Kino klub Sisak, ali i domove kinoklubaša, njihovih prijatelja i obitelji.