“Voli vas vaša Sexymaja” (2016) srpskog redatelja Ivana Mandića film je s mnoštvom mana, čak i onih velikih. Pa opet, nepošteno bi bilo reći da ovdje nema i dobrih stvari, njih sasvim dovoljno dobrih koje jezičac na vagi pretežu prema solidnom dokumentarnom iskustvu. Većina dokumentaraca igranim ilustracijama naracije uglavnom završe u kanalizaciji propalih pokušaja niskobudžetnih flertanja s posve drugačijom filmskom formom. Ovaj ih, primjerice, ima riješene na naizgled najjeftiniji filtriraj me, majke ti! način, no iako animacijski filter izgleda kao da je rađen u Windows Movie Makeru, on – funkcionira, i to ponajprije radi sadržajne zanimljivosti filtriranih snimaka. Naracija u offu – još jedno easy way out oružje filmskog pripovijedanja, na koje znamo biti jednako alergični – u “Voli vas vaša Sexymaja” također ima svoj rezon. Plus, što srpski sleng jednostavno zvuči urnebesno!
A mane?
Glavna je kolosalna. Film se raspada nakon prvih pola sata. Ne potpuno, ali buildup sa samog početka – kada “Sexymaju” gledamo kao triler s neizvjesnim završetkom – pada u provaliju čim prava osoba iz naslova aterira pred kameru te uruši svu misteriju na kojoj se dalo jahati. Još malo. Da je bilo materijala. Ipak, redatelj Ivan Mandić odlučio se na drugačiji pristup.
“Voli vas vaša Sexymaja” putovanje je u prošlost, ne tako davnu, ali u današnje akcelerirano doba lanjskih događaja koje promatramo kao davni past tense, prilično prašnjavu eru internetske vladavine blogova. Negdje u džungli srpske blogosfere, u ljeto 2005. ukazuje se Sexymaja, prostitutka iz Beograda koja tada kreće sa serijom tekstova, razotkrivajući najstariji zanat na svijetu uz duhovite opise klijenata. Bilo je jasno odmah, međutim, da tekstove ne piše sama već njen muški ghost writer, artikulirajući djevojčina iskustva na virtualni papir.
“Voli vas vaša Sexymaja” putovanje je u prošlost, ne tako davnu, ali u današnje akcelerirano doba lanjskih događaja koje promatramo kao davni past tense, prilično prašnjavu eru internetske vladavine blogova.
Njenim pojavljivanjem pred kamerom ubrzo shvaćamo kako je Majin goustrajterski alter ego daleko zanimljiviji i elokventniji u prezentaciji i razvoju glavnog lika, od onog stvarnoga. Glavni je to razlog strmoglavljenja filma – u trenutku saznanja o čemu i kome se konkretno radi u dokumentarcu, postajući prevelikim dijelom tek još jedne kronike propalog mladog života, ma koliko on prezentirao ogoljeli duh onoga što je tipkovnicom netko vješto uobličio i upakirao. Paradoksalno je možda davati prednost pisanoj riječi pred stvarnom dokumentarnom slikom, no naracija i igrano-animirane rekonstrukcije u Mandićevom paketu ovdje ipak funkcioniraju. Intervjuirane Majine mušterije predstavljaju apsolutni bingo, dok jedan od njih – koji je poševio čitav planet i spreman je pantomimom podsjetiti na avanture iz svoje mitologizirane jebačke povijesti – svojom pričom i pojavom zaslužuje vlastiti dokumentarac.
U konačnici, niski budžet “Sexymaje” i povremeni tehnički šlamperaj ovdje nisu prepreka, nego dio šarma. Iako pada koncentracijom što se više bliži samome kraju, Ivan Mandić zaslužuje medalju za hrabrost realizacije zahtjevnog dugog doku-metra, pa i tapšanje zbog činjenice o više nego gledljivom konačnom rezultatu.
