“Molim vas, izvadite ruke iz džepova” – jedan je od rijetkih trenutaka kada “Oluja” / “Tempestad” (2016) probija svoju temeljnu strukturu opore naracije i lijepih slika pa prebacuje kameru u čistokrvnu dokumentarnu situaciju, oslikavajući tešku svakodnevicu uniformiranih i legitimiranih u raspadu meksičke zbilje. Drugi sličan trenutak onaj je kada se žene iz strastvenog smijeha prešaltaju u kolaps ridanja pa odmah potom vrate u smijeh. Slika Meksika danas. Suze i borba ljudskog duha da se ne utopi u istima.
“Oluja” je saga o odavno kolabriranom sustavu, tragičnoj nepravdi, siromaštvu i vječnoj borbi; vrhunski snimljen dokumentarac, uravnotežen u svojim slikovnim vrludanjima mikro i makro razinama problema, kao odlična kombinacija arta i društvene angažiranosti, uz intimni portret sudbina koje su, pretpostavljate, zaslužile dugometražni dokumentarni tretman. Dvije su priče povezane istim tkivom – jedna o Miriam, nepravedno osuđenoj ženi, strpanoj u pakao meksičkog zatvora pod optužbom za trgovanje ljudima, ali i otvorenim priznanjem vlasti da to rade iz razloga jer netko mora platiti za zločine drugih (a tko ako ne onaj obespravljeni, koji se nema kome žaliti?); druga je o Adeli, ženi koja se godinama bori s traumama otmice vlastite kćeri.
“Oluja” je saga o odavno kolabriranom sustavu, tragičnoj nepravdi, siromaštvu i vječnoj borbi; vrhunski snimljen dokumentarac, uravnotežen u svojim slikovnim vrludanjima mikro i makro razinama problema, kao odlična kombinacija arta i društvene angažiranosti.
Osim ove dvije dokumentirane sudbine, “Oluja” odlično spaja nekoliko različitih doku-formi i tema. Salvadorsko-meksička redateljica Tatiana Huezo (Grand Prix Visions du Réela za “The Tiniest Place” / “El lugar más pequeño”) inače je poznata po kombiniranju vizualne lirike i teške naracije glavnih junaka svojih dokumentarnih uradaka pa u novom naslovu samo nastavlja utabanom stazom, bruseći dramaturgiju gotovo do savršenstva. “Oluja” starta sporogorećim fitiljem i općom zbunjenošću, potom polako uranjajući sve dublje i dublje u priču i mrak, otkrivajući nam tijesne prolaze, rukavce i čudovišta iz tmine, sve nemilosrdnije kako minute odmiču prema kraju. S izgovorenim riječima najveće težine. Iz pukotina prodiru narko karteli, šverc ljudima, krvoproliće i beskrajni pesimizam – opet izbalansiran natruhama optimizma, eksplozijama smijeha i obiteljske topline, slamki spasa u općem ponoru gadosti ljudskog postojanja.
Upravo zbog stila, lirike i vrhunskog poznavanja zanata Tatiane Huezo, tama je ublažena i visoko estetizirana. Konačna poruka pritom je također možda otupljena, ali ovo je prije svega sjajan film, a tek onda pamflet za pomoć onima bez glasa. I jedno i drugo je načelno OK, a kad se oboje susretne u jednoj minutaži, uravnoteži verbalno i vizualno pa onda socijalno i filmski, zajedno stolujući u skladnom suživotu, dobijemo… pravu oluju.
